Obrazloženje potreba
U širem smislu, poremećaji u ponašanju «obuhvaćaju kako poremećaje organske ili biološke etiologije, tako i psihološke i socijalne, pri čemu se ovim terminom prvenstveno upozorava na ona ponašanja koja odstupaju na općem području «osobne i socijalne adaptacije» (prema Kovačević, Stančić, Mejovšek,1988.)
Pojednostavljeno rečeno navedeni pojam obuhvaća sva društveno nepoželjna i neprihvatljiva ponašanja, ponašanja koja odstupaju od uobičajenih, očekivanih i «normalnih». Primjeri takvih ponašanja su: agresija, destrukcija, povučenost, loše ocjene, neopravdano izostajanje s nastave, laganje, krađa, skitnja i sl. Nastavnici, odgajatelji i roditelji često djecu i mlade s poremećajima u ponašanju nazivaju «zločestima» ili «nemogućima». Osim te, po svojim ponašanjima upadljive djece i mladih, ovaj pojam obuhvaća i one koji su povučeni, često izolirani i neprihvaćeni od vršnjaka, a što je također jedan od oblika poremećaja u ponašanju. Međutim, kako oni ne ometaju rad u školi i ne izazivaju probleme ne percipira ih se kao “problematične” pa često izostaje neophodna intervencija i pomoć odraslih.
Reakcije društva na manifestiranje poremećaja u ponašanju kod djece i mladih su često neprimjerene, zakašnjele ili nedostatne. Kada se radi o djetetu ili mladoj osobi čiji poremećaji u ponašanju nisu direktna smetnja okolini, kao kod povučenog ili nesocijaliziranog djeteta i mlade osobe, pravovremeno prepoznavanje problema i pomoć odraslih najčešće izostane. Glasno i bučno dijete ili mlada osoba koje svojim postupcima remeti red i mir, izaziva probleme, opire se i suprotstavlja autoritetima odraslih izaziva bržu i intenzivniju reakciju odraslih, no ona je najčešće usmjerena na direktno zaustavljanje tih neprihvatljivih i ugrožavajućih oblika njegovog ponašanja, ali ne i na uklanjanje uzroka njihovog nastanka.
Odrasli se teško snalaze s djecom i mladima koji manifestiraju poremećaje u ponašanju, nedostaje im znanja o samom problemu, ne znaju kako se odnositi prema djetetu, kako mu pristupiti, što poduzeti. Često se i djeca/mladi koji samo iskazuju svoje mišljenje i suprotstavljaju se odraslima proglašavaju djecom/mladima sa poremećajima u ponašanju. Takvo nesnalaženje rezultira raznim prisiljavajućim metodama kao što su: namjerno ignoriranje; razni oblici kažnjavanja (kao što su negativne ocjene – koje njima i tako ništa ne znače) i zabrana; isključivanjima iz školskih događanja (izleta, predstava i sl.). Takve mlade osobe često se proglašavaju «izgubljenim slučajevima», nemogućom i nepopravljivom», djecom i mladima koji nikoga ne poštuju, te odrasli “dižu ruke od njih”.
Neprepoznavanje i neadekvatno reagiranje na pojavu poremećaja u ponašanju djeteta, kao signala za pomoć vrlo često rezultira još težim problemima kao što je pojava maloljetničkog kriminaliteta.
Ukoliko pogledamo problem djece i mladih sa poremećajem u ponašanju sa aspekta ljudskih prava možemo diskutirati o tome da li je njima oduzeto pravo na život i kontakte sa roditeljima, da li se ugrožava njihova privatnost u ustanovama, da li su žrtve bullinga ili agresije odraslih, imaju li pravo na izbor zanimanja, da li su primijenjene neprimjerene kaznene ili odgojne mjere.
Gledano sa aspekta zdravlja mladi sa poremećajem u ponašanju obično ne dobivaju jednako kvalitetnu prehranu niti zdravstvenu zaštitu kao i drugi mladi. Ponekad se problem poremećaja u ponašanju pokušava riješiti propisivanjem različitih lijekova a ponekad i mladi sa poremećajem u ponašanju kroz razvoj ovisnosti eksperimentiraju sa različitim drogama ili lijekovima. Edukacija o reproduktivnom zdravlju ponekad nije dostatna a bilo je i slučajeva da se djevojke od 16 ili 17 godina potiču na ugradnju spirale kako bi se spriječila trudnoća. Promiskuitet, spolni odnosi bez zaštite, trudnoća područja su koja su kod mladih sa poremećajima u ponašanju vrlo aktualna ali i područja u kojima mlade djevojke sa poremećajima u ponašanju nemaju iste izbore, odnosno ponašanja odraslih prema njima su različitima nego prema drugim djevojkama.
Mladi koji su različite vjeroispovijedi ili nacionalnosti često znaju ponašati se neprihvatljivo kako bi se izborili za svoja prava. Često su izolirani i često im se ne pruža podrška uz argument «njihova kultura je takva». Pitanje je koliko stručnjaci koji rade sa mladima s poremećaja u ponašanju stvarno razumiju i poštuju kulturalne razlike a koliko ih koriste kao izgovor za nepomaganje. Također, što možemo prihvatiti kao dio nečije kulture a što pripisujemo poremećajima u ponašanju i što je to što imamo pravo mijenjati.
Ako problem poremećaja u ponašanju gledamo sa područja roda i spola početi će nam se javljati pitanje kako to da je više mladića koji su razvili poremećaje u ponašanju. Tolerira li se djevojkama više i da li se oblici njihovog neprimjerenog ponašanja poput tučnjava ili promiskuiteta shvaćaju ozbiljnije. Onda, s druge strane, da li se ozbiljnije promatra kada je neka djevojka prkosna, agresivna ili napušta školu nego što se na to gleda kod dječaka. Da li su neka ponašanja jednostavno neprihvatljiva za djevojke jer se one tako ne bi smjele ponašati. I da li su dečki razvili poremećaje u ponašanju jer se od mladića očekuje da budu čvršći, jači, poduzetniji, nestašniji, da se brane i tuku?
Problem poremećaja u ponašanju vrlo je kompleksan jer se manifestira na raznovrsnim područjima ponašanja pojedinca i nije dovoljno samo liječenje od ovisnosti, ili edukacija o spolno odgovornom ponašanju već je nužan intervencija u cjelokupni sustav vrijednosti, ciljeve i pristupa životu. Razvoj optimizma i ideje da se uspjeti može i na prihvatljiv način važan je ali i iznimno težak prvi korak kojeg je potrebno razviti kod mladih sa poremećajima u ponašanju. S druge strane, reakcije društva sa sobom povlače vrlo diskutabilne posljedice ako ovaj problem pogledamo sa područja ljudskih prva, zdravlja, roda i spola te kulture.
Posljedice neadekvatnog pristupa mladima sa poremećajima u ponašanju mogu biti:
- mladi smješteni u institucionalnom tretmanu žive na teret države a po izlasku iz ustanove nisu osposobljeni da izgrade odgovoran samostalan život u zajednici.
- mladi ne iskorištavaju svoje potencijale
- mladi žive na marginama društva
- mladi rano zasnivaju obitelji i neadekvatno se brinu o djeci ili partneru
- mladi žive na ulici i ne rade
- mladi su bolesni i šire bolesti (spolno prenosive bolesti)
- mladi za život zarađuju kriminalnim načinima
U konačnici umjesto da mladi budu temelj razvoja društva mladi postaju teret i osnovni problem društva.