Prilikom donošenja odluke o uključivanju u savjetodavni ili terapijski tretman, svima se javljaju mnogobrojna pitanja. Neka od njih se odnose na same probleme koje donosimo, druga su povezana s očekivanjima koje počnemo stvarati od sebe i od terapeuta prije nego je ikakav tretaman uopće počeo, neka pitanja javljaju nam se oko toga kako terapija uopće izgleda. No, pitanje koje si mnogi klijenti postave, a koje je i važno postaviti jest pitanje povjerljivost, odnosno pitanja poput: Hoće li ono što govorim ostati između mene i mog terapeuta? Mogu li se potpuno otvoriti? Je li ovo prostor za sve moje brige?
Savjetodavni ili psihoterapijski susret svakako je mjesto na kojem klijent dobiva prostor sigurnosti i povjerljivosti za sebe. Povjerljivost je važan dio tretmana i kao takva ljekoviti je dio procesa koji omogućuje stvaranje sigurnog okruženja i prostora za klijenta. Povjerenje u odnosu terapeut-klijent je nužno za izgradnju odnosa i daljnji rad, a povjerljivost je svakako jedan od stupova za izgradnju povjerenja. Klijentima koji ulaze u savjetodavni ili psihoterapijski tretman povjerljivost pruža utjehu, saznanje da mogu biti u potpunosti iskreni sa svojim terapeutom, bez straha da će terapeut podijeliti te činjenice sa osobama izvan njihovog profesionalnog odnosa.
Važno je da i terapeut i klijent budu svjesni da tijekom tretmana klijent iznosi brojne osobne podatke koji se tiču njega, profesionalnih i obiteljskih okruženja, njegove djece, bližnjih i druge, kao i dijelove osobnih priča koje predstavljaju njihovu intimu. Takvi podaci zauvijek će ostati između terapeuta i klijenta. Isto vrijedi i za podatke koji se prikupe pismenim putem (bilješke psihologa, testovi i slično) te je stoga od iznimne važnosti da se pohranjuju tako da su dostupni isključivo stručnjaku koji radi s klijentom.
Koliko je povjerljivost važna za osiguravanje sigurnog prostora za klijenta u tretmanu, pokazuje i činjenica da je zajamčena i zakonskom regulativom. Brojni protokoli i etički kodeksi pomagačkih struka reguliraju odnos povjerljivosti. Na primjer, prema Zakonu o psihološkoj djelatnosti psiholog je obavezan čuvati privatne informacije o klijentima u tajnosti, a ta je obaveza trajna, čak i nakon prestanka obavljanja psihološke djelatnosti (čl. 17).
Međutim, postoje situacije u kojima se informacije moraju dostaviti skrbnicima djeteta ili nadležnim službama, čime se raskida obaveza profesionalne tajne jer je stručnjak dužan prijaviti pojedina saznanja. Ako klijenti nemaju povjerenja u terapeuta, mogu se osjećati nelagodno i imati strah od otkrivanja koji koči psihoterapijski proces i onemogućuje kvalitetan tretman. Stoga pitanje kada se povjerljivost mora raskinuti predstavlja važno pitanje koje svakako treba otvoriti s klijentom, poželjno na početku tretmana ili prije samog uključivanja.
U udruzi Igra nastojimo unaprijed pripremiti i obavijestiti klijente o tome koje su to situacije kada se informacije moraju dostaviti nadležnim službama. Situacije koje zahtijevaju kršenje profesionalne tajne su situacije u kojima je klijent žrtva ili počinitelj aktualnog nasilja ili postoji druga ozbiljna prijetnja za dobrobiti klijenta (npr. suicidalnost) ili treće osobe. Kod maloljetnih klijenata to mogu biti situacije: obiteljskog nasilja, tjelesnog kažnjavanja djeteta, izloženosti nasilju izvan obitelji, zanemarivanja i zlostavljanja, suicidalnosti, potrebe za hospitalizacijom, svjedočenju nasilja u obitelji i drugih oblika izravne opasnosti za dječji zdrav razvoj i dobrobit. Kod punoljetnih klijenata su to situacije u kojima postoji opasnost da si klijent učini nažao ili je klijent počinitelj obiteljskog ili bilo kojeg drugog aktualnog oblika nasilja u kojem je ugroženo dijete ili akutno životno ugrožena druga odrasla osoba. Situacije koje zahtijevaju kršenje odnosa povjerljivosti regulirani su brojnim protokolima koje donosi Vlada RH i nadležna Ministarstva, poput Protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, Protokola o postupanju u slučaju zlostavljanja i zanemarivanja djece i drugih.
Situacije koje zahtijevaju kršenje odnosa povjerljivosti teške se i za terapeuta i za klijenta, ali prvenstveno služe čuvanju dobrobiti klijenta i drugih uključenih osoba. Važno je stoga o tom pitanju pričati otvoreno od samog početka tretmana. Treba naglasiti da situacije kršenja povjerljivosti od strane savjetovatelja ili terapeuta nisu situacije u kojima terapeut potom klijenta ostavlja samog. One za klijenta predstavljaju mjesto za dobivanje podrške i učenja kako prevladati takav izazov za odnos, čime posredno uči kako to činiti i u odnosima izvan ovog terapijskog. Navedeno može biti prilika za stjecanje iskustva da izazovi u odnosu ne znače nužno njihov kraj, već mogu biti značajno ljekoviti, kako za pojedinca, tako i za njegovo okruženje. Drugim riječima, terapijski ili savjetodavni odnos ne moraju prestati samim činom prijave navedenih saznanja, već se može nastaviti i produbiti, a u svrhu daljnje podrške klijenta.
Za kraj, želimo poslati poruku kako je povjerljivost jedno od najvažnijih pitanja u stvaranju ljekovitog okruženja tretmana te kao takva zaslužuje biti predmetom rasprave između klijenata i terapeuta od samog početka tretmana, ali i kontinuirane rasprave struke.
Ako osjećate potrebu za radom na sebi ili prepoznajete neku poteškoću radi koje biste se uključili u savjetovanje ili psihoterapiju, slobodno nam se obratite. U okviru našeg Centra za brigu o mentalnom zdravlju djeluje Savjetovalište Igra koje je dostupno na broj 091 605 1718 ili mailom na udruga.igra@udrugaigra.hr. Sve usluge su besplatne za korisnike.
Tekst pripremila: Diana Šinjori, mag. psych.