[Centar za brigu o mentalnom zdravlju]

Kada govorimo o roditeljstvu, odgovornost je česta i važna tema. No, što je to uopće odgovornost? Koje vrste odgovornosti razlikujemo? Za što odgovornost mogu preuzeti djeca, a što je odgovornost odraslih? Kakve to veze ima s kvalitetom odnosa koji s djecom uspostavljamo?

U suradnji s Ministarstvom rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, u sklopu projekta “Savjetovalište Igra” (područje prevencije nasilja), a uz veliku pomoć kreativnog studija TETRABOT, izradili smo treći od četiri priloga, koji vam mogu pomoći u lakšem snalaženju u ovim temama.

Pogledajte što o odgovornosti kaže naša psihologinja Tia Tomiša, a ako poželite s nama o tome detaljnije razgovarati, slobodno nas kontaktirajte za termin savjetovanja (kontakt podaci priloženi u videu). 

Prilikom donošenja odluke o uključivanju u savjetodavni ili terapijski tretman, svima se javljaju mnogobrojna pitanja. Neka od njih se odnose na same probleme koje donosimo, druga su povezana s očekivanjima koje počnemo stvarati od sebe i od terapeuta prije nego je ikakav tretaman uopće počeo, neka pitanja javljaju nam se oko toga kako terapija uopće izgleda. No, pitanje koje si mnogi klijenti postave, a koje je i važno postaviti jest pitanje povjerljivost, odnosno pitanja poput: Hoće li ono što govorim ostati između mene i mog terapeuta? Mogu li se potpuno otvoriti? Je li ovo prostor za sve moje brige?

Savjetodavni ili psihoterapijski susret svakako je mjesto na kojem klijent dobiva prostor sigurnosti i povjerljivosti za sebe. Povjerljivost je važan dio tretmana i kao takva ljekoviti je dio procesa koji omogućuje stvaranje sigurnog okruženja i prostora za klijenta. Povjerenje u odnosu terapeut-klijent je nužno za izgradnju odnosa i daljnji rad, a povjerljivost je svakako jedan od stupova za izgradnju povjerenja. Klijentima koji ulaze u savjetodavni ili psihoterapijski tretman povjerljivost pruža utjehu, saznanje da mogu biti u potpunosti iskreni sa svojim terapeutom, bez straha da će terapeut podijeliti te činjenice sa osobama izvan njihovog profesionalnog odnosa.

Važno je da i terapeut i klijent budu svjesni da tijekom tretmana klijent iznosi brojne osobne podatke koji se tiču njega, profesionalnih i obiteljskih okruženja, njegove djece, bližnjih i druge, kao i dijelove osobnih priča koje predstavljaju njihovu intimu. Takvi podaci zauvijek će ostati između terapeuta i klijenta. Isto vrijedi i za podatke koji se prikupe pismenim putem (bilješke psihologa, testovi i slično) te je stoga od iznimne važnosti da se pohranjuju tako da su dostupni isključivo stručnjaku koji radi s klijentom.

Koliko je povjerljivost važna za osiguravanje sigurnog prostora za klijenta u tretmanu, pokazuje i činjenica da je zajamčena i zakonskom regulativom. Brojni protokoli i etički kodeksi pomagačkih struka reguliraju odnos povjerljivosti. Na primjer, prema Zakonu o psihološkoj djelatnosti psiholog je obavezan čuvati privatne informacije o klijentima u tajnosti, a ta je obaveza trajna, čak i nakon prestanka obavljanja psihološke djelatnosti (čl. 17).

Međutim, postoje situacije u kojima se informacije moraju dostaviti skrbnicima djeteta ili nadležnim službama, čime se raskida obaveza profesionalne tajne jer je stručnjak dužan prijaviti pojedina saznanja. Ako klijenti nemaju povjerenja u terapeuta, mogu se osjećati nelagodno i imati strah od otkrivanja koji koči psihoterapijski proces i onemogućuje kvalitetan tretman. Stoga pitanje kada se povjerljivost mora raskinuti predstavlja važno pitanje koje svakako treba otvoriti s klijentom, poželjno na početku tretmana ili prije samog uključivanja.

U udruzi Igra nastojimo unaprijed pripremiti i obavijestiti klijente o tome koje su to situacije kada se informacije moraju dostaviti nadležnim službama. Situacije koje zahtijevaju kršenje profesionalne tajne su situacije u kojima je klijent žrtva ili počinitelj aktualnog nasilja ili postoji druga ozbiljna prijetnja za dobrobiti klijenta (npr. suicidalnost) ili treće osobe. Kod maloljetnih klijenata to mogu biti situacije: obiteljskog nasilja, tjelesnog kažnjavanja djeteta, izloženosti nasilju izvan obitelji, zanemarivanja i zlostavljanja, suicidalnosti, potrebe za hospitalizacijom, svjedočenju nasilja u obitelji i drugih oblika izravne opasnosti za dječji zdrav razvoj i dobrobit. Kod punoljetnih klijenata su to situacije u kojima postoji opasnost da si klijent učini nažao ili je klijent počinitelj obiteljskog ili bilo kojeg drugog aktualnog oblika nasilja u kojem je ugroženo dijete ili akutno životno ugrožena druga odrasla osoba. Situacije koje zahtijevaju kršenje odnosa povjerljivosti regulirani su brojnim protokolima koje donosi Vlada RH i nadležna Ministarstva, poput Protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, Protokola o postupanju u slučaju zlostavljanja i zanemarivanja djece i drugih.

Situacije koje zahtijevaju kršenje odnosa povjerljivosti teške se i za terapeuta i za klijenta, ali prvenstveno služe čuvanju dobrobiti klijenta i drugih uključenih osoba. Važno je stoga o tom pitanju pričati otvoreno od samog početka tretmana. Treba naglasiti da situacije kršenja povjerljivosti od strane savjetovatelja ili terapeuta nisu situacije u kojima terapeut potom klijenta ostavlja samog. One za klijenta predstavljaju mjesto za dobivanje podrške i učenja kako prevladati takav izazov za odnos, čime posredno uči kako to činiti i u odnosima izvan ovog terapijskog. Navedeno može biti prilika za stjecanje iskustva da izazovi u odnosu ne znače nužno njihov kraj, već mogu biti značajno ljekoviti, kako za pojedinca, tako i za njegovo okruženje. Drugim riječima, terapijski ili savjetodavni odnos ne moraju prestati samim činom prijave navedenih saznanja, već se može nastaviti i produbiti, a u svrhu daljnje podrške klijenta.  

Za kraj, želimo poslati poruku kako je povjerljivost jedno od najvažnijih pitanja u stvaranju ljekovitog okruženja tretmana te kao takva zaslužuje biti predmetom rasprave između klijenata i terapeuta od samog početka tretmana, ali i kontinuirane rasprave struke.

Ako osjećate potrebu za radom na sebi ili prepoznajete neku poteškoću radi koje biste se uključili u savjetovanje ili psihoterapiju, slobodno nam se obratite. U okviru našeg Centra za brigu o mentalnom zdravlju djeluje Savjetovalište Igra koje je dostupno na broj 091 605 1718 ili mailom na udruga.igra@udrugaigra.hr. Sve usluge su besplatne za korisnike.

Tekst pripremila: Diana Šinjori, mag. psych.  

Udruga „Igra“ za pružanje rehabilitacijsko-edukacijske i psiho-socijalno-pedagoške pomoći

raspisuje natječaj za radno mjesto

Koordinatora/icu projekata

Udruga “Igra” za pružanje rehabilitacijsko-edukacijske i psiho-socijalno-pedagoške pomoći (skraćeno Igra) nevladina je organizacija registrirana 1999. godine. Osnovni cilj rada Udruge je pružanje rehabilitacijsko-edukacijske i psiho-socijalno-pedagoške pomoći kroz programe i aktivnosti neformalne edukacije, sa svrhom unapređenja kvalitete življenja djece, mladih i obitelji, kao i unapređenja kvalitete života društvene zajednice u cjelini. tretmana poremećaja u ponašanju. 

Socijalno uključivanje i Mentalno zdravlje su osnovna programska područja unutar kojih razvijamo svoje usluge i aktivnosti rada s direktnim korisnicima, rada na osnaživanju stručnjaka, aktivnostima senzibilizacije i istraživačko-zagovaračkim aktivnostima, te unutar kojih djeluju naša dva centra: Centar za mlade iz alternativne skrbi i Centar za brigu o metalnom zdravlju.

Sretni smo što se svakim danom povećava broj ljudi koji s nama rade na ostvarenju naše vizije «društva u kojemu svaki pojedinac poznaje, koristi i razvija svoje potencijale za aktivno, produktivno i zadovoljno sudjelovanje u životu društvene zajednice» i što smo svakim danom zahvaljujući zajedničkom trudu svih naših suradnika sve bliži tome.

Opis posla:

• zadužena za cjelokupni razvoj programskog područja “Socijalno uključivanje” i programa Centar za mlade iz alternativne skrbi
• pisanje projektnih prijedloga i prikupljanje sredstava za program i rad organizacije, te koordinacija projekata unutar programa
• predlaganje i planiranje novih projekata, umrežavanja i povezivanje te partnerske projekte s dionicima iz zemlje i inozemstva
• vođenje nacionalnih i međunarodnih projekata
• planiranje tekućih troškova u skladu s projektnim aktivnostima
• upravljanje timom

Uvjeti:

• visoka stručna sprema društveno-humanističkog usmjerenja (socijalni radnik, socijalni pedagog, psiholog, pedagog)
• minimalno dvogodišnje iskustvo na poslovima vođenja projekata (nacionalnih, a poželjno EU projekata)
• minimalno jednogodišnje iskustvo u području rada s mladima (poželjno s mladima iz alternativne skrbi)
• iskustvo u prijavljivanju projekata i izvještavanju o provedbi kod domaćih i stranih donatora
• poznavanje zakonske regulative iz područja socijalne skrbi
• poznavanje rada na računalu, napredno poznavanje i korištenje MS Office paketa
• engleski jezik, aktivno u govoru i pismu
• usuglašenost i spremnost na djelovanje u skladu sa misijom i vizijom udruge Igra

DODATNI UVJETI:

• sposobnost samostalnog i timskog rada, te vođenje tima
• organiziranost i odgovornost (samodisciplina u radu)
• komunikativnost i otvorenost
• organizacijske sposobnosti
• motiviranost i predanost radu
• urednost i preciznost
• staloženost, preciznost i brzina u radu u stresnim uvjetima

ŠTO NUDIMO:

• Ugovor na određeno radno vrijeme zamjena za porodilji dopust
• Probni rok od 3 mjeseca
• Rad u poticajnoj radnoj sredini

VREMENSKI OKVIRI:

• Prijave zaprimamo do 20.03.
• Početak rada svibanj, 2021.

POSTUPAK PRIJAVE:

• isključivo e-poštom na adresu lidija.miskovic@udrugaigra.hr
• u subjectpolje obavezno upišite PRIJAVA NA NATJECAJ – Koordinator/ica projekta
• Prilikom prijave obavezno priložite slijedeće (MS Word, PDF):
  • životopis
  • motivacijsko pismo (vaši motivi za objavljeno radno mjesto)
  • isključivo reference i preporuke (do maksimalno tri preporuke) koje možemo provjeriti (vidljivo ime i prezime i kontakt osobe koja je pisala referencu; telefon, e-mail)

Dodatne informacije možete dobiti isključivo putem e-maila: lidija.miskovic@udrugraigra.hr

Nikolina Vodanović,
 izvršna direktorica

Život je dinamično putovanje na kojem se često izmjenjuju razdoblja blagostanja i kriza, usponi i padovi. Iako nam se ponekad čine teško premostive, većinu kriza ipak uspješno prebrodimo, a iz ponekih i izrastemo. Pa što nam pomaže u tome? Svatko od nas ima unutarnje kapacitete za nošenje sa životnim izazovima, mehanizme uz pomoć kojih uspješno prelazimo prepreke, rastemo i razvijamo se. To može biti naš optimizam, humor, dobro poznavanje osobnih granica, fokus na relaksaciju, uživanje u onome što volimo poput dobre knjige, šetnje ili filma… Isto tako, većina nas oko sebe ima i „grupu podrške“, drage nam i bliske ljude kojima se obraćamo u onim teškim danima i s kojima slavimo one lijepe.

Jedno i drugo zajedno pomažu nam da lakše prođemo kroz razdoblja različitih kriza: preživimo projektne ideje naših nadređenih, bezbolnije prođemo kroz svađu s prijateljima, spremnije dočekamo prve zaljubljenosti našeg tinejdžera…

No, ponekad se životni izazovi nagomilaju, neobjašnjivi su nam, a naši mehanizmi kako si pomažemo više nisu dovoljni, počinju nam smetati i nedostaju nam neke nove ideje i snage. U tom trenutku dobro nam dođe savjet stručnjaka koji može pomoći da bolje razumijemo novu i nepoznatu situaciju te da je prebrodimo na za nas produktivniji i bezbolniji način.

Najčešći oblici podrške stručnjaka u ovim situacijama su savjetovanje i psihoterapija.

Savjetovanje

Savjetovanje je tretman interpersonalnih (unutar osobe) ili intrapersonalnih (među osobama) poteškoća s kojima se ljudi suočavaju u svakodnevnom životu. Osim toga, može služiti rastu i razvoju osobnih potencijala, produbljivanju mudrosti, razumijevanja i zamjećivanja mnogobrojnih mogućnosti koje nam pruža život! (Hackney i Cormier, 2012)

Savjetovanje se tako može koristiti za:

• Osobne izazove (npr. nisko samopouzdanje)
• Odnosne izazove (npr. odnos s obitelji, partnerom, prijateljima)
• Odgojne izazove (npr. ja kao roditelj)
• Profesionalne izazove (npr. ja u ulozi voditelja, odnosi u kolektivu)
• Lakši prolazak kroz životne krize (npr. razvod, gubitak)

Savjetovanje je u pravilu kratkotrajniji tretman, a broj susreta se određuje ovisno o potrebama klijenta. Razgovor klijent-stručnjak odvija se u povjerljivom okruženju (sve izrečeno ostaje između savjetovatelja i klijenta). Postoje ipak situacije u kojima se profesionalna tajna mora prekršiti, kao što su: potreba zaštite klijenta (npr. klijent je žrtva nasilja), značajna ugroženosti dobrobiti djece ili drugih odraslih (npr. fizičko kažnjavanje djeteta). Stručnjak bi vas unaprijed trebao obavijestiti što je profesionalna tajna i koja su njena ograničenja. Susreti u pravilu traju do 60 minuta te se odvijaju dinamikom jednom u tjedan ili jednom u 2 tjedna. Može se provoditi individualno ili s više klijenata (npr. partnersko, obiteljsko savjetovanje).

Preduvjet savjetovanja je svakako dobrovoljnost, savjetovanje se ne radi i nije djelotvorno ako netko zahtjeva od klijenta da sudjeluje. U savjetovanju savjetovatelji ne daju savjete, tj. ne govore klijentima izravno što točno da rade, već im svojim stručnim znanjima pomažu da sami dođu do za njih prikladnih rješenja i/ili novih uvida u poteškoće s kojima se nose. Savjetovatelj je odgovaran za vođenje procesa, uz stručnost i empatiju, a klijent je odgovaran za sebe i svoje odluke, što će činiti i kako koristiti nova znanja. 

Zamislite tako da u vašoj kutiji alata ponestane ono što vam zatreba kako biste sagradili siguran  i ugodan dom. Savjetovatelj je stručnjak zajedno s kojim ćete preroštati svoju kutiju, baciti pokoji stari alat ili ga ponovno iskoristiti na kreativan način te pronaći onaj koji možete dodati! Vi ste šef, tako da će savjetovatelj podržati vaše ideje o tome da li je to drvena ili kamena kuća, jednokatnica ili dvokatnica, boje breskve ili plava… Tu je da s vama prođe katalog opcija i pomogne osvijetliti moguće smjerove izbora, a konačan izbor je na vama J Savjetovatelj vjeruje u snage klijenta da odabere ono najbolje za sebe u tom trenutku, pomaže klijentu da koristi svoje kapacitete te uvidi/razvije nove.

Savjetovanje se razlikuje od razgovora s prijateljima! I savjetovatelj i prijatelji imaju važne uloge u tome da podrže klijenta, ali su te dvije uloge uvijek odvojene. U savjetovanju fokus se isključivo stavlja na klijenta, odnos je neutralniji i profesionalniji, a savjetovatelj klijentu nudi drugačiju, stručniju i širu perspektivu od one prijateljske te svojim korisnicima jamči povjerljivost.

Svako savjetovanje u pravilu sadržava sljedeće faze savjetovanja: stvaranje odnosa i upoznavanje, procjena/utvrđivanje teškoća, postavljanje ciljeva savjetovanja, savjetovanje i završavanje savjetovanja. Stručnjak će pokušati čim bolje razumjeti životni kontekst i potrebe klijenta te zajedno s klijentom stvoriti plan i cilj savjetovanja.

Uspješan stručnjak-pomagač posjeduje sljedeće osobine: osviješten je i razumije sebe, dobrog je psihičkog zdravlja, razumije kulturalni i ostale kontekste u kojem žive klijenti, nepristran je, objektivan, kompetentan, pouzdan i topao, a u uspješnom savjetovanju se često postižu sljedeća 4 ishoda (Hackney i Cormier, 2012):

1. Klijenti svoje teškoće i brige počinju doživljavati kroz skroz drugačije kontekste, odustaju od ideja samookrivljavanja ili okrivljavanja drugih i spremniji su preuzeti odgovornost za promjenu
2. Klijenti bolje razumiju svoje teškoće i pitanja koja ih tište
3. Klijenti uče nove načine funkcioniranja u starim okolnostima
4. Klijenti uče razvijati djelotvorne odnose s drugima

Savjetovanjem se bave stručnjaci različitih profila (npr. psiholozi, socijalni pedagozi, socijalni radnici i druge struke), ali je za savjetovanje potrebno da su obrazovani i profesionalno usmjereni za rad u području mentalnog zdravlja.

Psihoterapija

Psihoterapija je nešto dublji i u pravilu dugotrajniji tretman od savjetovanja. Psihoterapijaje tretman problema emocionalne prirode u kojem psihoterapeut namjerno uspostavlja profesionalan terapijski odnos i koristi stručne postupke u svrhu uklanjanja, modificiranja ili ublažavanja intenziteta postojećih psihičkih simptoma/poteškoća, promjene poremećenih shema ponašanja i poticanja pozitivnog razvoja ličnosti djeteta, adolescenta i odrasle osobe (Zakon o djelatnosti psihoterapije,NN 64/18).

Psihoterapijski rad usmjeren je prema značajnijim promjenama u poimanju sebe, pogledu na svijet, otpuštanju doživljenih traumatskih iskustava te pomaže kod psihičkih simptoma ili izraženijih poteškoća mentalnog zdravlja (npr. trauma iz djetinjstva, poremećaj prehrane, psihosomatska stanja, fobije i drugo). Vrijednost psihoterapije nije ograničena samo na one s poteškoćama mentalnog zdravlja pa tako ljudi koji imaju iskustvo s osjećajem praznine ili besmisla u svojim životima, koji traže veći osjećaj ispunjenja te imaju potrebu za produbljivanjem njihovih odnosa, mogu profitirati od psihoterapije (Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske, SPUH).

Psihoterapija je dulji i dublji proces rada terapeut-klijent koji ne nudi brza rješenja, ali nudi mogućnost i potencijal za značajnije pozitivne promjene. Postoje različiti psihoterapijski pravci (pristupi) između kojih klijent može pronaći onaj koji mu više odgovara (npr. geštalt, kognitivno-bihevioralna terapija, realitetna terapija i druge). Neki su pristupi orijentirani na tretiranje i razrješavanje simptoma te su više usmjereni prema ponašanju i doživljavanju osobe koje je jasno vidljivo (SPUH). Cilj nekih drugih pristupa jest da dođe do promjene u emocionalnom razvoju osobe, i to na način da se uzimaju u obzir aspekti pojedinčevog unutarnjeg svijeta te im se pomogne razumjeti i promijeniti duboke i često nesvjesne emocionalne probleme i probleme u odnosima. Različiti pristupi mogu biti prikladni ovisno o prisutnom problemu ili preferenciji klijenta, a više o njima možete pročitati na stranicama Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske: https://www.savez-spuh.hr/udruge/ Za koju god vrstu psihoterapije se odlučili, ono što je najvažnije je terapijski odnos koji se stvara između klijenta i terapeuta stoga je važno da se klijent u tom odnosu osjeća ugodno i sigurno.

Odnos s psihoterapeutom ključni je element svake psihoterapije, a psihoterapijsko okruženje omogućuje da klijenti na siguran način mogu istraživati i prorađivati teška iskustva. Psihoterapijski tretman se u pravilu dogovara jednom tjedno u trajanju do 60 minuta (kada je individualan). Psihoterapija je u srži terapija razgovorom, ali psihoterapeuti mogu koristiti i kreativne tehnike u psihoterapiji poput plesa, pokreta, crtanja i psihodrame. Seanse se mogu održavati jedan-na-jedan, s parom, članom obitelji ili biti grupne, što se unaprijed dogovara s klijentom. Psihoterapija je prikladna i za djecu (npr. terapija igrom, psihodrama, dječja integrativna terapija, terapija pokretom i plesom) i za odrasle. Većina „odraslih“ psihoterapijskih pravaca prikladna je za rad s djecom od adolescentne dobi.

Psihoterapeut može biti osoba koja ima završen diplomski studij u području medicine, psihologije, socijalnog rada, edukacijske rehabilitacije, socijalne pedagogije, pedagogije ili logopedije te ima završen stručni dio izobrazbe iz psihoterapije (rzgv. „edukaciju za psihoterapeuta“) u trajanju od najmanje četiri godine u nekom od psihoterapijskih pravaca koje priznaje Europska asocijacija za psihoterapiju (Zakon o djelatnosti psihoterapije,NN 64/18). Psihoterapeut koji radi s djecom i adolescentima mora imati posebno dodatno obrazovanje o primjeni odgovarajućih terapijskih tehnika u zavisnosti od faze razvoja djeteta i djetetovih problema, kao i odnosa s roditeljima i okolinom.

Što odabrati?

Savjetovanje je u pravilu usmjereno na konkretnije probleme i kratkotrajnije je naravi, a psihoterapija na dubinske promjene u obrascima unutar nas i obrascima naših odnosa, pa zahtijeva i više vremena. Ako ne znate koju vrstu tretmana odabrati obratite se stručnjaku mentalnog zdravlja koji će procijeniti koji oblik tretmana odgovara vašim potrebama. Stručnjaka možete potražiti preko liječnika opće prakse ili bez uputnice: u zavodima za javno zdravstvo, nevladinim organizacijama ili privatnim praksama. 

Ako osjećate potrebu za radom na sebi ili prepoznajete neku poteškoću radi koje biste se uključili u savjetovanje ili psihoterapiju, slobodno nam se obratite. U okviru našeg Centra za brigu o mentalnom zdravlju djeluje Savjetovalište Igra koje je dostupno na broj 091 605 1718 ili mailom na udruga.igra@udrugaigra.hr. Sve usluge su besplatne za korisnike.

Tekst pripremila: Diana Šinjori, mag. psych.  

Izvori:

Hackney i Cormier, 2012. Savjetovatelj – stručnjak: Procesni vodič kroz pomaganje. Naklada Slap.

Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske. Što je psihoterapija? (web objava: https://www.savez-spuh.hr/sto-je-psihoterapija/)

Zakon o djelatnosti psihoterapije,NN 64/18

[Centar za brigu o mentalnom zdravlju]

U posljednjim desetljećima dogodile su se brojne društvene promjene i danas zasigurno živimo u mnogočemu drugačijem društvu od onoga u kojem smo odrastali ili onoga u kojem su odrastali naši roditelji. Što se sve promijenilo, što to za nas znači, posebice u kontekstu roditeljske uloge, kako da se roditelji snađu i što da čine, kako da donose odluke vezane uz svoje dijete i koja je uloga stručnjaka u tome? U suradnji s Ministarstvom rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, u sklopu projekta “Savjetovalište Igra” (područje prevencije nasilja), a uz veliku pomoć kreativnog studija TETRABOT, izradili smo drugi od četiri priloga, koji vam mogu pomoći u lakšem snalaženju u ovim temama. Na spomenuta pitanja, kao i poneka potpitanja, odgovore pokušava donijeti naša psihologinja Tia Tomiša, a ako poželite s nama o tome detaljnije razgovarati, slobodno nas kontaktirajte za termin savjetovanja (kontakt podaci priloženi u videu). 

S mladima iz alternativne skrbi radimo već 19 godina i ne moramo vam ni pisati koliko smo danas posebno sretni i ponosni. Danas se pridružujemo njihovoj proslavi i slavimo njihovu hrabrost, otpornost, ustrajnost i nevjerojatnu snagu. U našem radu nam je bitno prenijeti vam njihov glas, osnažiti ih za odvažne i sigurne korake i raditi s njima i uz njih. Pa kako najbolje proslaviti današnji dan ako on u potpunosti ne uključuje same mlade iz skrbi? Web stranicu Skok u život ste do sada već upoznali. Ovim putem vas pozivamo da pročitate tekstove koje su pisali posebno za današnji dan i tako se nadahnete predivnim mladim ljudima i uvidite ono što vam zapravo želimo prenijeti.
http://www.skokuzivot.hr/2021/02/moja-prica-3/
http://www.skokuzivot.hr/2021/02/moja-prica-4/
http://www.skokuzivot.hr/2021/02/moja-prica-novi-pocetak/
http://www.skokuzivot.hr/…/moja-prica-keep-your-eyes…/
http://www.skokuzivot.hr/…/moja-prica-moje-sjecanje-na…/
http://www.skokuzivot.hr/2021/02/moja-prica-sto-pamtim/

A na kraju, imamo i jedno iznenađenje za njih – motivacijske kartice za mlade koje imaju dvije svrhe. Prva je motivacijskog duha. Svi mi ponekad trebamo malo inspiracije, nešto što će nam pružati nalet energije kad nam je teško, nešto što će nas motivirati i podsjetiti nas da sve što se događa mora imati nekog smisla i da radimo najbolje što možemo, da smo vrijedni, dostojni svojih prava, posebni i jedinstveni. Tako smo zamislili i naše kartice za mlade iz alternativne skrbi. Druga svrha je kreirana uz pomoć samih mladih koji su već samostalni, a pisali su drugima neke svoje savjete i trikove koje su naučili na lakši ili teži način na svom putu u samostalnost. Tu su da se svi podsjete da nisu sami, da je netko od te grupe ljudi naučio nešto, uspio u samostalnom životu, da se bore i ne odustaju pred dnevnim izazovima. Ono što nas posebno veseli je što je dizajn kartica također u potpunosti samostalno kreirala mlada osoba iz alternativne skrbi! Naš Ivan, izvanredan dizajner, koji se još jednom iskazao svojim umijećem i grafički je uredio kartice. Hvala ti, Ivane! Na taj način smo zaokružili ovu, za nas predivnu u veliku, priču. Zahvaljujemo se ovim putem i Allianz Hrvatska na velikodušnom doprinosu, Ani Š. koja nam je napravila pripremu za tisak, ST GRAF-u koji su ih u kratkom roku tiskali, Take tha break ∣ i buba-mara.net koji su dali doprinos u vidu poklon vrećica u kojima će biti kartice, te Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike koji podržava naš rad sve ove godine.

O mentalnom zdravlju krenemo više promišljati i pričati kada je ono ugroženo. Tako se i sada u vrijeme zdravstvene krize izazvane koronavirusom i nakon potresa koji predstavlja traumatski događaj mnogo više priča o mentalnom zdravlju. Iz perspektive stručnjaka mentalnog zdravlja to je odlično. Drago nam je da se više priča o toj temi, da je prepoznata kao važna i da emocionalne reakcije na krizu i traumu svojstvene svim ljudima prestaju biti tabu tema.

No, mentalno zdravlje mnogo je više od pukog izostanka bolesti i poteškoća. Svjetska zdravstvena organizacija definira mentalno zdravlje kao „stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresovima, može raditi produktivno i plodno te je sposoban(na) pridonositi svojoj zajednici“.

Dobro mentalno zdravlje ne znači da se nikad ne osjećamo neugodno i nemamo nikakvih poteškoća. Svi imamo periode kada smo pod stresom, tužni, ljuti, frustrirani, nezadovoljni, zabrinuti, tjeskobni, ustrašeni, sve su to zdrave ljudske emocije, prirodne reakcije na ono što se događa u nama ili oko nas. Odlika dobrog mentalnog zdravlja je da svoje emocije možemo prihvatiti i izraziti na prihvatljive načine.

Kad smo mentalno zdravi možemo graditi zdrave odnose, odnose u kojima se osjećamo prihvaćeno i podržano, odnose koji su uzajamni. Pritom nije propisano tko su ljudi s kojima imamo takve odnose – može, ali i ne mora biti obitelj, mogu biti prijatelji… Nije propisan ni broj bliskih odnosa koji bi bio dovoljan, možemo ih imati mnogo, a možemo i samo nekoliko. Važno je pritom samo da su odnosi koje održavamo i njegujemo dobri za nas i da nam je u njima ugodno.

Život rijetko ide baš zadanom putanjom i po planu , već stavlja pred nas razne izazove – od onih svakodnevnih poput kašnjenja autobusa kada nam je baš važno da stignemo na sastanak do onih većih poput gubitka posla. Dobro mentalno zdravlje omogućava nam da odgovaramo na izazove koje nam život donese. Tada možemo biti fleksibilni u rješavanju problema i prilagođavati se u stresnim okolnostima. Kada nam je mentalno zdravlje narušeno gubimo tu sposobnost prilagodbe i sve probleme pokušavamo riješiti na isti način ili ih pokušavamo izbjegavati.

A narušiti mentalno zdravlje može velik broj izazova koji se javi istovremeno kao što je to u vrijeme pandemije (kako zaštiti zdravlje, kako organizirati rad i školu od kuće, kako se snaći s novim tehnologijama, kako podnijeti smanjene kontakte s obitelji i prijateljima…) ili izrazito veliki izazovi kao što je to potres. Također ga može narušiti i ako nedovoljno brinemo o njemu u neizazovnim vremenima.

Kad se osjećamo dobro, ugodno i zadovoljno može nam se dogoditi da svoje mentalno zdravlje uzmemo zdravo za gotovo. No, baš kao i ono fizičko, i mentalno zdravlje trebamo čuvati i održavati aktivno se brinući o njemu, a time i o sebi samima. To neće nužno spriječiti izazove našem mentalnom zdravlju, no može nam pomoći da se nosimo s onim što život donese pred nas.

Kako čuvati mentalno zdravlje?

Brinite o svom tijelu. Fizičko i mentalno zdravlje međusobno su povezani i . Dovoljno sna, uravnotežena prehrana i dovoljno kretanja pomažu da se ugodno osjećamo u svojoj koži. Tjelovježba može blagotvorno djelovati na naše raspoloženje.

Priuštite si vrijeme da radite ono što volite i ono u čemu ste dobri i uspješni. Nađite vremena za zabavu, igru i smijeh. Vratite se starim hobijima ili istražujte nove.

Nekad nam svima treba pauza. Dozvolite si da se odmaknete i odmorite. Problemi i brige time ne nestaju, no predah može pomoći da se njima lakše nosimo i uhvatimo u koštac.

Prihvatite svoje emocije. Ne možemo birati kako se osjećamo, no možemo odabrati kako ćemo na njih reagirati. Kada prihvatimo da su tu, lakše čujemo što nam poručuju i što nam je potrebno. Više o tome kako nam emocije mogu biti putokazi pogledajte u animiranom filmu „Mentalno zdravlje“ Zagrebačkog psihološkog društva: https://youtu.be/1T0aIX3bnCc

Dijelite osjećaje s drugima. Većinom s drugima dijelimo ugodne osjećaje i događaje (to je danas posebno vidljivo na društvenim mrežama), a neugodne zadržavamo za sebe jer su neki još uvijek tabu teme, jer nas je sram, jer nam se čini da se to samo nama događa i da nas drugi neće razumjeti ili da će misliti da nešto nije u redu s nama. No tako gubimo priliku da dobijemo podršku i razumijevanje koji su ljekoviti kada nam je teško. Odvažite se i podijelite i kada niste dobro i pritom slobodno budite izbirljivi s kime ćete dijeliti. Ako pak dobijete tu privilegiju da drugi dijele svoje teškoće s vama, prvo saslušajte, onako zapravo, bez usporedbi i dijeljenja savjeta.

Družite se s vama dragim ljudima. Njegujte i održavajte one odnose u kojima se osjećate ugodno, sigurno i podržano, u kojima možete biti tko jeste.

Pitajte za pomoć. Kao ljudi živimo u zajednici i ne moramo sve sami. U redu je zatražiti pomoć i kad nam je prijeko potrebna i kad bi nam „samo“ dobro došla. A kad ste u prilici, odazovite se tuđim pozivima u pomoć.

Potražiti stručnu pomoć. Razgovor i rad sa stručnjakom može pomoći da se bolje razumijete i da pronađete strategije za brigu o sebi koje vama odgovaraju. Stručna pomoć osobito je korisna kada nam je mentalno zdravlje narušeno, a naši mehanizmi suočavanja s problemima ne djeluju.

Pogled na odgoj neprestano se mijenja. Donedavno smo se vodili jakim tradicionalnim vrijednostima, a danas vjerujemo u nešto sasvim drugo. Kako se roditelji, a i djeca, mogu uspješno uskladiti s tim promjenama i naći u njima zajednički jezik? Kako u moru savjeta i smjernica, roditelj može odabrati one na koje se može osloniti?U suradnji s Ministarstvom rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, u sklopu projekta “Savjetovalište Igra”, područje Prevencije nasilja, izradili smo prvi od četiri priloga, koji vam mogu pomoći u lakšem snalaženju u ovim temama.Pogledajte što o tome kaže naša psihologinja Diana Šinjori, a ako poželite s nama o tome detaljnije razgovarati, slobodno nas kontaktirajte za termin savjetovanja (kontakt podaci priloženi u videu) .

Što je igra?

Djeca koja trče po parku, ljuljaju se na ljuljačkama, igre skrivača (kukala) i lovice (vatala), Čovječe ne ljuti se, dvije školske torbe koje glume gol, „dućani“ u kojima se prodaju cvijeće i kamenčići s livade, kuhanje jela od trave i blata, gradnja kućica od kockica i kula od pijeska, klupa koja postaje autobus na putu u zamišljenu zemlju….

Svi se znamo igrati, znamo igru prepoznati, no nije jednostavno opisati što točno igra jest, dati definiciju koja bi obuhvatila se ono na što pomislimo kad kažemo igra.

Gray (2017) navodi neke odrednice koje neku aktivnost čine igrom.

Igru odabiremo i usmjeravamo sami. Dobrovoljna je. Mi biramo što ćemo i kako ćemo se igrati. U slobodnoj igri djeca moraju odabrati i isplanirati što će raditi i onda taj plan provesti i pritom riješiti probleme na koje eventualno naiđu. U igri s kockama biraju hoće li graditi kuću ili možda brod, odlučuju koje kocke i boje koristiti za koji dio, mijenjaju kocke i raspored ako se građevina krene urušavati… Tako uče kako kreirati vlastite aktivnosti i provesti ih u djelo.

Igra je intrinzično motivirana. Važnije je putovanje od cilja. Igramo se da bismo se igrali. Nije važno što ćemo postići, već ono što radimo sada i ovdje – poanta je slaganje kućice, ne i sama kućica. Često igru smatramo neozbiljnom i na neki način smo u pravu – igrom ne osiguravamo stvari važne za svakodnevni život i preživljavanje poput hrane i novca, a igre se barem dijelom odvijaju u svijetu mašte, a ne stvarnom svijetu. I baš je zato igra dobra za učenje – možemo slobodno isprobavati, istraživati, pokušavati nove stvari, a bez posljedica u stvarnom svijetu. Nitko ne osuđuje i slobodni smo pogriješiti, a time i eksperimentirati.

Iako se to možda na prvu ne čini, igra je strukturirana aktivnost  – ima svoja pravila i zakonitosti. No ta pravila dolaze iznutra, iz umova igrača pa ostavljaju prostora za kreativnost. Kada igrača ima više, moraju se i dogovoriti oko pravila, a to je prilika za učenje pregovaranja i dogovaranja, za zagovaranje vlastitih želja i potreba dok istovremeno uvažavamo tuđe. No pravila igre su tu da daju okvir unutar kojeg igrači slobodno biraju što će učiniti, a mogu se i mijenjati ako sami igrači tako odluče.

Igra je maštovita, odvija se barem dijelom u svijetu mašte, odmaknutom od stvarnosti. Iako ima svoje zakonitosti, u mašti je svašta moguće pa u igri možemo vježbati razvijati svoju kreativnost i fleksibilnost. U igri možemo isprobati kako je to biti mama ili tata, učiteljica, prodavač, liječnica… kako je biti glavni, a kako podređen…

Dječja igra

Već i vrapci na granama znaju da je igra važna za djecu i njihov razvoj. Toliko je važna da je u Konvenciji o pravima djeteta prepoznata kao dječje pravo. Toliko je važna da ćemo to još jednom i ovdje ponoviti.

Kroz igru djeca uče o sebi i svijetu oko sebe, usvajaju nove vještine, prorađuju iskustva i emocije… Igra je temelj zdravog dječjeg razvoja i mogli bismo do u nedogled nabrajati što sve i kako djeca uče i razvijaju kroz igru, ona je glavni dječji posao.  Jednom riječju igra je za djecu neophodna. Djeca su biološki predodređena za igru i ako im to dozvolimo i omogućimo sva djeca će se igrati (Klarin, 2017). Na nama odraslima je da im osiguramo sigurne uvjete za igru.

U posljednjim desetljećima u suvremenom društvu smanjuju se prilike i vrijeme za slobodnu i nestrukturiranu igru s drugom djecom, igru u kojoj djeca biraju i određuju pravila bez pretjeranog miješanja odraslih. Danas roditelji i društvo više brinu o rizicima koje donosi takva samostalna igra, povećalo se vrijeme koje djeca provode u školi, djeca sve više pohađaju strukturirane aktivnosti koje vode odrasli, manje je djece u obiteljima, izoliraniji smo od susjeda pa je i manje društva za igru (Else, 2014). Okolina u kakvoj danas živimo, osobito gradske sredine i skučeni stanovi, nisu uvijek idealno i pozivajuće mjesto za igru.

Stručnjaci upozoravaju da bi povećanje depresivnosti i anksioznosti, kao i opadanje sposobnosti kreativnog mišljenja i otpornosti djece i mladih moglo biti povezano s opadanjem količine igre kod djece (Gray, 2017). Slobodna igra je jedino mjesto gdje djeca imaju potpunu kontrolu nad svojim životima. Ako im to oduzmemo, oduzimamo im priliku da steknu osjećaj kontrole i povjerenja u sebe.

Kako odrasli mogu pomoći?

Važno je da shvatimo da je slobodna dječja igra pravi posao, jednako ozbiljan i važan kao i poslovi odraslih i da im damo dozvolu i stvorimo uvjete za igranje. A što djeci treba za igranje? Prostor, vrijeme i (ponekad) društvo.

Djeca će se igrati bilo gdje, no važno je da se osjećaju sigurno i da imaju dovoljno prostora u svom okruženju koji mogu, barem na neko vrijeme, proglasiti svojim i koristiti ga kako žele i kako su zamislili. U kućama i stanovima to su mjesta u kojima smiju igračke posložiti kako su zamislili, koristiti svakodnevne predmete (npr. lonce pretvoriti u bubnjeve) pa čak i napraviti nered (slobodno ih kasnije podsjetite i uposlite da ga pospreme!). Van kuće to su mjesta na kojima mogu slobodno trčati, skakati i istraživati poput prirode, dječjih igrališta, parkova i mirnih ulica.

Za igru je potrebno vrijeme. A koliko vremena? Što je više moguće. Ponekad nam se može učiniti da su se „dovoljno igrali“ jer igre ima i u školi i na slobodnim aktivnostima, no riječima dvanaestogodišnje  Eloise Green „Igra u školi je prikriveni rad.“ (Else, 2014). Takve aktivnosti zabavne su i korisne, no nisu zamjena za slobodnu igru. Kad igra superjunaka postane dramska radionica, a nogač na školskom igralištu treninzi i utakmice kadetske lige, odrasli preuzimaju vodstvo, a djeca gube priliku da sama planiraju, dogovaraju pravila i rješavaju sukobe. Samostalno rješavanje problema pomaže djeci da razviju otpornost u nošenju s izazovnim životnim situacijama, odrasli to ne mogu umjesto njih.

Bilo da se igraju lovice, grade nešto zajedno, pretvaraju se da su na brodu ili igraju nogomet kroz igru s vršnjacima, djeca uče kako komunicirati s njima, kako pregovarati i dogovarati se, kako prepoznati tuđe potrebe i uvažiti ih, a pritom zagovarati i braniti svoje. Te su vještine neizmjerno važne i u dječjoj i u odrasloj dobi i zato im mi odrasli moramo omogućiti prilike da ih steknu, tj. moramo im omogućiti i slobodnu igru s vršnjacima bez mnogo uplitanja.

A odrasli?

I odrasli se igraju – crtkaramo, sanjarimo, zafrkavamo se, šećemo, zviždimo, pjevušimo, plešemo, igramo igrice i društvene igre, kostimiramo se za vrijeme karnevala, vozimo biciklima i rolama, igramo košarku s ekipom s posla ili iz srednje, grudamo se, gradimo snjegoviće, brćkamo u bazenima i morskim plićacima…

No često igra u odrasloj dobi ima negativnu konotaciju – igranje je gubljenje vremena i neozbiljno. U moru obaveza i odgovornosti zaboravljamo na važnost dokolice, igre i zabave. Vrijednost igre među odraslima je često jako podcijenjena pa nam se dogodi i da, kad imamo slobodnog vremena, ispunimo ga obavezama koje nismo stigli obaviti ranije.

Iako igra odraslima nije tako neophodna kao djeci, ipak nam je potrebna i od nje možemo puno profitirati. Igranje umanjuje stres, povećava optimizam, povoljno utječe na pamćenje i našu fleksibilnost (Sutton-Smith, 1997). Kada ne dozvolimo ozbiljnosti da uvijek vodi glavnu riječ, lakše se prilagođavamo novonastalim situacijama koje nisu pod našom kontrolom.

A što odraslima treba za igru? Slično kao i djeci. Moramo si igru dozvoliti, napraviti za nju mjesta i vremena u svom životu i iskoristiti prilike koje nam se pruže za igru.

Igrajmo se. Igra nije gubljenje vremena!

Literatura :
Gray, P. (2017). What exactly is play, and why is it such a powerful vehicle for learning?. Topics in Language Disorders, 37(3), 217-228.
Else, P. (2014). Making sense of play. McGraw-Hill Education.
Klarin, M. (2017). Psihologija dječje igre. Sveučilište u Zadru.
Sutton-Smith, B. (2009). The ambiguity of play. Harvard University Press.

Godina za nama bila je izazovna i teška. Posljednjih 10 mjeseci živimo u izvanrednim uvjetima pandemije koji nam na razne načine onemogućavaju da svoju svakodnevicu živimo kako smo navikli i zahtijevaju da svoje kapacitete stalno trošimo na prilagodbu. Potresi koje smo u ožujku doživjeli u Zagrebu, a prije tjedan dana i u Petrinji, Sisku, Glini i okolici traumatski su događaji koji na različite načine utječu na sve nas.

Donosimo vam neke od materijala koji mogu pomoći u suočavanju s trenutnom situacijom.

Što su traumatski događaji, trauma i retraumatizacija možete pogledati u animiranom filmu koji je pripremilo Zagrebačko psihološko društvo: https://vimeo.com/419631268

Kako sada pomoći sebi i drugima, a što nam odmaže pročitajte u tekstu psihologinje Andreje Bubić: https://www.gkmm.hr/dogadaj/potresi-u-hrvatskoj-kako-pomoci-sebi-i-bliskom-drugom-u-trenutku-traume-

Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba napravila je besplatnu publikaciju “Djeca i obitelji prije, tijekom i nakon potresa”:
https://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/novosti/besplatna-publikacija-djeca-i-obitelji-prije-tijekom-i-nakon-potresa/

Kako djetetu biti podrška u nošenju sa strahom od potresa pročitajte i u letku Odgojnog savjetovališta ERF-a: https://centar.erf.unizg.hr/wp-content/uploads/2020/03/Kako-podrz%CC%8Cati-dijete-u-nos%CC%8Cenju-sa-strahom-od-potresa_Odgojno-savjetovali%C5%A1te_ERF.pdf

U ovom trenu sve su reakcije normalne – normalne reakcije na nenormalnu situaciju. Ako osjećate da Vam je potrebna dodatna pomoć i podrška, ne ustručavajte se potražiti je.
Na stranicama platforme Psihološka pomoć pomoć nalazi se popis kontakata u kriznim situacijama: https://www.psiholoskapomoc.hr/kontakti-u-kriznim-situacijama/

Središnji državni ured za mlade i demografiju pokrenuo je i telefonske linije za savjetovanje mladih putem telefonskog razgovora, sms-a i whatsapp-a: https://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/novosti/linija-za-anonimno-i-povjerljivo-savjetovanje-mladih-uz-besplatni-telefonski-razgovor-sms-i-whatsapp/