U sklopu projekta Mreža pružatelja socijalnih usluga u zajednici, Igra je zajedno s partnerima Udruga Ardura Šibenik, Udruga MoSt Split i Udruga za rad s mladima „Breza“ – sveukupno pružajući individualne i grupne psihosocijalne usluge obuhvatila 133 korisnika u razdoblju od 18 mjeseci trajanja projekta. Pružanje usluga zahtijevalo je značajne preinake i transformaciju online zbog pandemije i potresa koji je zadesio Zagreb i okolicu, no usprkos tome broj korisnika je premašen od predviđenih 120. Korisnici projekta su djeca i mladi iz alternativne skrbi, djeca i mladi s problemima u ponašanju te članovi njihovih obitelji.

Projekt je sufinancirala Europska unija iz europskih strukturnih i investicijskih fondova za potrebe projekta „Mreža pružatelja socijalnih usluga u zajednici“.

Stigao nam je i posljednji mjesec provedbe projekta “Savjetovalište Igra” koji je financiran od strane Zagrebačke županije.

Veseli smo jer smo tijekom proteklih šest mjeseci uspjeli kroz ovaj projekt omogućiti provedbu mnogih aktivnosti usmjerenih na brigu o mentalnom zdravlju, poput inicijalnih i informativnih razgovora, individualnog savjetovanja i terapije odraslih, mladih i djece, grupnih radionica konstruktivnog provođenja slobodnog vremena i učenja za djecu i mlade. U tome smo surađivali sa školama i Centrom za socijalnu skrb.

Nastojali smo senzibilizirati javnost o važnosti brige za mentalno zdravlje posebno u vrijeme krize te biti dostupni našim korisnicima za podršku.

Budimo odgovorni, brinimo o svom mentalnom zdravlju, jer tako brinemo o sebi, a posebno u kriznim vremenima.

Međunarodni dan dječjih prava

Dana 20.11. obilježavamo Međunarodni dan dječjih prava. Na ovaj dan 1959. godine Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila je Deklaraciju o pravima djeteta, a 1989. godine je usvojena Konvencija o pravima djeteta čija je potpisnica i Republika Hrvatska od listopada 1991. godine.

Konvencija o pravima djeteta je međunarodni dokument kojim se priznaju prava djece u svijetu te je pravni akt koji ima snagu poput zakona, obvezuje stranke na pridržavanje njezinih odredaba, ali i pravo nadziranja primjene u onim državama koje su je prihvatile i ratificirale.  U Konvenciji o pravima djeteta se navode obveze odraslih u odnosu prema djetetu, ali i obveze brojnih društvenih činilaca koji su povezani sa zaštitom djece. Osim odraslih, dječja prava zagovaraju i štite sama djeca. Dječjim pravima se štite sve osobe koje su mlađe od 18 godina.

A koja su to prava djece koja se Konvencijom štite? Primjerice, osobna prava kao što su pravo na život, pravo na ime, identitet, nacionalnost i državljanstvo; prava vezana za odrastanje kao što su pravo na hranu, odjeću, sigurno mjesto za život, pravo na život sa svojim roditeljima, pravo djeteta bez obitelji na zaštitu, pravo na zdravstvenu zaštitu; prava na osobni rast i razvoj kao što su pravo na izražavanje svojeg mišljenja, pravo na slobodu izražavanja i na pristup obavijestima, pravo na privatnost, pravo na obrazovanje, igru i odmor; prava na posebnu zaštitukao što supravo na zaštitu od nasilja i zanemarivanja, pravo djeteta u oružanim sukobima, pravo djeteta u sukobu sa zakonom, pravo na posebnu skrb i pomoć i još puno drugih prava koja su Konvencijom propisana.

Također, osim što je važno da djeca budu upoznata sa svojim pravima, to uključuje i odgovornost. Što uopće znači odgovornost? Rječnik definira odgovornost kao svjesno i valjano obavljanje dužnosti. Dužnost može biti prema sebi, ali i drugima ili nekom poslu. Postoji više vrsta odgovornosti, pa tako odgovornost koju imamo jedni prema drugima (npr. unutar obitelji, društvu i sl.) zovemo društvena odgovornost i kod djece se počinje razvijati između treće i četvrte godine.  Dok odgovornost prema vlastitom fizičkom, psihičkom i mentalnom zdravlju čine osobnu odgovornost (Juul, 2017). Primjerice, odgovornost za prepoznavanje i izražavanje vlastitih emocija, odgovornost za prepoznavanje vlastitih potreba, odgovornost za vlastito ponašanje prema sebi i drugima i sl. Prema Juulu (2017) kada se kod djece, tijekom odgoja, potiče razvoj osobne odgovornosti ona vrlo često paralelno razviju sklonost i prema društvenoj odgovornosti. S druge strane, kada isključivo potičemo kod djece svijest o društvenoj odgovornosti ona najčešće i postanu takva, a ponekad i preodgovorna s nedostatno razvijenom osobnom odgovornosti. O odgovornosti učimo od malena i to od nama bliskih i važnih osoba, najčešće roditelja. Između ostaloga, kako bi djeca odrasla u osjećajne, tolerantne i obazrive, važno je da ih odgajaju osobe koje znaju čuvati vlastiti integritet i koje poduzimaju ono što je potrebno kada osjete da djeca postaju preodgovorna prema drugima. Na taj način omogućavamo da djeca razviju zdravu samosvijest i odgovornost za sebe. Preuzimanjem odgovornosti za sebe postajemo i društveno odgovoran član društva i zajednice.

Zbog svega navedenog važno je od malih nogu učiti djecu kako prava i odgovornosti dolaze zajedno. Primjerice, djeca imaju pravo saznati različite stvari i dijeliti svoje mišljenje s drugima kroz priču ili pisanje, ali isto tako su odgovorni da to rade na način koji nije poništavajući ili isključujući za druge ljude. Dakle, svaka osoba treba imati prava i odgovornost, ali i biti svjesna da živi u zajednici s drugim ljudima koji imaju isto tako jednaka prava, ali i odgovornosti.

U koliko želite pročitati Konvenciju o pravima djeteta prilagođenoj djeci preporučamo vam web stranicu pravobraniteljice za djecu:  http://dijete.hr/konvencija-un-a-o-pravima-djeteta/

Preporučamo on-line publikaciju namijenjenu djeci Hrabrog telefona o Dječjim pravima i odgovornosti:

https://udruga.hrabritelefon.hr/wp-content/uploads/2018/11/BROSURA_DJE%C2%BCJA-PRAVA_final_tisak_v2.pdf

Izvori:

Jesper Juul (2017). Vaše kompetentno dijete. Naklada OceanMore d.o.o. Zagreb

www.dijete.hr

https://www.unicef.org/croatia/konvencija-o-pravima-djeteta

https://www.poliklinika-djeca.hr/za-djecu-i-mlade/konvencija-o-pravima-djeteta/

Tekst pripremila: Ivana Car Novak, mag.psych.

Dana 10. listopada obilježavamo Svjetski dan mentalnog zdravlja s primarnom svrhom podizanja svijesti  javnosti o pružanju odgovarajuće brige za mentalno zdravlje, senzibiliziranju o poteškoćama koje su vezane za mentalno zdravlje te poticanju na ulaganje u sustav podrške.

Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije mentalno zdravlje je temeljno ljudsko pravo, a opisuje se kao stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresovima te može produktivno raditi i pridonositi svojoj zajednici u kojoj živi.

Svi ćemo se lako složiti da živimo u izazovnom periodu za sve nas, upravo zbog  kriznih događaja. Nagle i nepredvidive situacije pogađale su nas sa svih strana: pandemija, izolacija, fizička distanca, potresi, online nastava, posao od kuće. Takvi događaji i razdoblja zahtijevaju od nas da se prilagodimo promijenjenim životnim uvjetima u organizacijskom i psihološkom pogledu. S mnogim takvim situacijama smo se već uspješno izborili tako što smo, metaforički rečeno, naučili plivati u tim nemirnim vodama. Primjerice, nekako smo se prilagodili epidemiološkim mjerama kako bi zaštitili sebe i druge oko sebe, poslu od kuće, online nastavi, novonastalim uvjetima nakon potresa i slično. No, ne treba zaboraviti da kriza s kojom smo suočeni još uvijek traje, a iz koje su posljedično „isplivale“ mnoge dodatno stresne situacije kao što su pojačani zahtjevi roditeljstva, pojačani postojeći problemi u odnosima i sukobi unutar obitelji, pojačani stres na poslu, financijska nestabilnost. Iako smo se uskladili s određenim novonastalim promjenama, ispred sebe i dalje imamo važne i zahtjevne zadatke – čuvanje dobrobiti sebe i bližnjih.

Razdoblje krize pogađa svakog člana obitelji na svoj način, ali i obitelj kao cjelinu te je u tom razdoblju podrška i pomoć potrebna svima i velikima i malima. Zahtjeva od nas da učinimo neke promjene za sebe i kao obitelj kako bismo se uspješno prilagodili novim okolnostima života, rada, školovanja i drugih važnih aspekata svakodnevice. Krizne situacije u sebi nose rizik težeg snalaženja i funkcioniranja, ali s druge strane i potencijal za promjenu na bolje u smislu učenja novih načina rješavanja problema, mogućnost za rast i razvoj, uspješno suočavanje sa strahovima, bolju obiteljsku povezanost.

Svaki pojedinac može brinuti o svojem mentalnom zdravlju kroz, primjerice, prepoznavanje i dijeljenje svojih osjećaja s drugima, kao i jakih strana, prepoznavanja svojih potreba, kroz traženje podrške u teškim situacijama, kao i adekvatne načine nošenja sa stresom, uspostavljanje zdravih i ravnopravnih odnosa i slično.

Roditelji u razdoblju krize imaju nekoliko zadataka: čuvanje vlastite dobrobiti, dobrobiti djece i obitelji u cjelini. U vrijeme krize uloga roditelja zahtjeva balansiranje vlastitih osjećaja i reakcija uz istovremeno organiziranje života, partnerskog odnosa i posla, a to nije nimalo lagan zadatak.

Istovremeno, djeca reagiraju na promijenjene okolnosti, roditeljski strah i mogu različito reagirati. Primjerice, mogu pokazivati promjene u ponašanju (npr. pojačana nepoželjna ponašanja, povlačenje u sebe, pojava ponašanja koja su karakteristična za mlađu dob), pokazivati određene emocionalne poteškoće, imati problema prilikom spavanja, poteškoće u izvršavanju školskih obaveza, pokazivati promjene u vršnjačkim odnosima, tražiti pojačanu brigu i pažnju roditelja koji im predstavljaju najvažniji oslonac u ovakvim neizvjesnim uvjetima.

Neusklađenost onoga što zamjećuju, onoga što osjećaju i onoga što odrasli poručuju može dodatno zbuniti dijete. Djeca primjećuju da nešto nije u redu, ali često ne znaju prepoznati što točno ne valja, što može dovesti do još većeg straha i negativnih fantazija, pogotovo kod mlađe djece. Pokazujući pred djecom vlastite emocije djecu učimo da svoje emocije izraze i da se s njima nauče nositi. Zbog toga je važno razgovarati o događajima, promjenama i osjećajima umjesto da ih prikrivamo.

Kako će se obitelj nositi s određenim problemom ovisi o tome kako pristupa tom problemu. Svaki član obitelji će na svoj način gledati na razdoblje krize i neće nužno imati iste ideje o tome što je više ili manje važno. Svakome od nas život je na neki način promijenjen, svatko nešto gubi. Poželjno je da članovi obitelji prepoznaju i dožive svoju obitelj kao izvor podrške.

Jedna od važnih zadaća u ovom, i u svim kriznim razdobljima, jest da brinemo o svojem mentalnom zdravlju, dobrobit naše djece i da ostanemo povezani, koliko je to moguće. Zbog toga je važno njegovati obiteljsku otpornost tj. sposobnost da se kao obitelj nosimo sa stresnim iskustvima, obnovimo i ojačamo našu povezanost. Ono što se pokazalo važnim u održavanju obiteljske otpornosti je ulaganje u održavanje toplih i brižnih veza između članova obitelji, otvoreno izražavanje osjećaja i komunikacija, uživanje u zajedničkim aktivnostima, konstruktivno i zajedničko nalaženje rješenja problema, međusobna podrška, a posebno članu obitelji koji je u najvećoj mjeri izložen stresu.

U sklopu Udruge Igra provodimo mnoge aktivnosti usmjerene na brigu o mentalnom zdravlju, poput inicijalnih i informativnih razgovora, individualnog savjetovanja i terapije odraslih, mladih i djece, grupnih radionica konstruktivnog provođenja slobodnog vremena za djecu i mlade te senzibilizacije javnosti o ovoj važnoj temi. U tome surađujemo sa školama i Centrom za socijalnu skrb, a velik broj tih aktivnosti financiran je od strane Zagrebačke županije kao i Središnjeg državnog ured za demografiju i mlade u sklopu projekata “Savjetovalište Igra”.

Ukoliko vam je potrebna podrška ili savjet kontaktirajte nas telefonski  095 911 0089 ili mailom na udruga.igra@udrugaigra.hr

Izvori:

Arambašić, L. (2000). Psihološke krizne intervencije – psihološka prva pomoć nakon kriznih događaja. Društvo za psihološku pomoć. Zagreb.

Berc (2011). Obiteljska otpornost – teorijsko utemeljenje i primjena koncepta u socijalnom radu. Ljetopis socijalnog rada, 19(1), 145-167.

Buljan Flander, Bogdan, Boričević Maršanić, Brezinšćak, Čagalj Farkas, Ćorić Špoljar, Gojković, Kegalj, Matijević, Mikloušić, Mišević, Profaca, Selak Bagarić, Vlašić-Cicvarić, Vukušić i Zoričić (2020). Povezani: Telefonsko i e-savjetovanje u suočavanju s pandemijom COVID-19 i njenim posljedicama. Hrvatska psihološka komora.

Vodič za suvremenog roditelja

www.hzjz.hr

Tekst pripremila: Ivana Car Novak, mag.psych.

Na današnji dan obilježavamo Međunarodni dan prijateljstva koji je proglašen 2011. godine od strane Ujedinjenih naroda, a potaknut time kako prijateljstvo među ljudima, zemljama i kulturama može pomoći u stvaranju uvjeta za mir i povezivanju zajednica.

A u čemu nam još pomaže prijateljstvo i zašto je važno imati prave prijatelje te kakve veze to sve ima s mentalnim zdravljem..…pokušat ćemo pojasniti u nastavku teksta.

Prijateljstvo se pojavljuje u svim fazama života te se mijenja ovisno o stupnju kognitivnog, emocionalnog i socijalnog razvoja pojedinca.

Pa krenimo od početka. Kada bi pitali o značenju pojma prijatelj djecu i mlade različitih dobnih skupina, netko od predškolaraca bi vjerojatno odgovorio da je prijatelj netko s kim se rado igra, školarci bi možda opisali prijatelja kao nekog tko voli iste stvari kao i oni ili kome se mogu povjeriti, dok bi adolescenti prijatelja više opisivali u kontekstu uzajamne podrške, razumijevanja uz odanost i povjerenje. A što kaže znanost.

Postoji puno različitih opisa prijateljstva. Neki znanstvenici definiraju prijateljstvo kao “trajan odnos između dvije osobe koji obilježavaju odanost, prisnost i uzajamna privlačnost” (Vasta i sur., 2005), dok ga drugi opisuju kao “specifičan, uzajaman i dvosmjeran odnos koji je odraz iskustava među pojedincima” (Bukowski, Hoza, 1989., prema Simel i sur., 2010).

Kao što vidimo mlađa djeca percipiraju prijateljstvo kao trenutno stanje, vrlo konkretno i pri tome su im važnije vanjske karakteristike, ali pri tome ne zanemaruju i međusobno sviđanje (npr. prijatelj je netko s kim se volim igrati i tko se voli igrati sa mnom). Starija djeca na prijateljstvo gledaju kao na trajniji odnos tijekom kojeg su moguće povremene svađe i neslaganja te uzimaju u obzir i njegove apstraktnije značajke  (npr. prijatelj je netko tko mi pomaže). Dok adolescentima najčešću okosnicu prijateljstva čine prisnost i vjernost.

A kako biramo prijatelje? Češće izabiremo osobe koje su slične nama po spolu, godinama, interesima, uvjerenjima, aktivnostima i ponašanjima. Na odabir prijatelja može utjecati i to koliko smo spremni međusobno izmjenjivati  informacije o sebi kao i koliko uspješno možemo riješiti konflikt kada se dogodi.

Prijateljstva se međusobno razlikuju prema tome koliko smo privrženi jedni drugima, koliko imamo međusobno povjerenja, po intimnosti, intenzitetu, ali i koliko zajedno provodimo vremena. Dok se kvaliteta prijateljstva može opisati kao kontinuum koji ima s jedne strane pozitivne (npr. odanost, intimnost, međusobno druženje, prosocijalno ponašanje) i negativne učinke (npr. konflikti, međusobno natjecanje).

Hijerarhijski model prijateljstva (Bukowski i Hoza, 1989., prema Simel i sur., 2010) razlikuje tri dimenzije prijateljskog odnosa: uzajamnost, broj uzajamnih prijatelja i kvalitetu prijateljstva. Uzajamnost predstavlja početnu razinu ovog modela, a da bi se zadovoljio njezin kriterij  procjena sviđanja treba biti dvosmjerna. Uz navedeno važno je davanje i ulaganje u odnos među prijateljima. Istraživanja su pokazala kako djeca koja imaju više uzajamnih biranja, manje su i usamljena, veća im je predodžba socijalne potpore, a postižu i bolji uspjeh u školi. Dimenzija kvaliteta prijateljstva očituje se u bliskosti i sigurnosti.

Prijateljstvo ima veliko značenje za mentalno zdravlje svih dobnih skupina tijekom životnog vijeka.

Dok se druže s prijateljima djeca uče koristiti vrlo široku lepezu vještina koje su važne za kognitivni, emocionalni, socijalni i komunikacijski razvoj.  Također, kroz takav odnos osim što djeca uče o sebi, ona sebe doživljavaju važnim i kompetentnim što utječe na razvoj samopoštovanja i slike o sebi.

U razdoblju adolescencije prijateljstva su važna za razvoj socijalne kompetencije, jačanje ego podrške, samopouzdanja, emocionalne sigurnosti te je izvor osjećajnosti i intimnosti, dok potiče društvenost, pomaganje i uzajamnu podršku (Asher i Parker, 1989, prema Klarin i sur., 2010). Rezultati različitih istraživanja pokazuju kako djeca i mladi koji imaju uspješnije socijalne odnose s prijateljima se i bolje prilagođavaju, više se prosocijalno ponašaju, a manje agresivno te pozitivno percipiraju socijalnu podršku (Klarin i sur., 2010).  Također, adolescenti koji imaju poteškoće u vršnjačkim odnosima imaju lošiji uspjeh u školi te su skloniji delinkventnom ponašanju dok u odrasloj dobi pokazuju različite emocionalne i mentalne poteškoće (Savin-Williams, Berndt, 1990, prema Klarin i sur., 2010). Zadovoljstvo odnosima s vršnjacima može utjecati na opće zadovoljstvo, razvoj slike o sebi, akademsko postignuće, stjecanje vještina odlučivanja kao i razvoj intimnih socijalnih odnosa (Steinberg, 1999; Sharabany, 1994, prema Klarin i sur., 2010).

U istraživanju Vuletić i Mujkić (2002) ispitanici su neovisno o dobi isticali važnost prijateljstva i društvenih kontakata, te je dobiveno kako je područje bliskih odnosa s prijateljima i obitelji uvijek među najvažnijim odrednicama kvalitete života.

Kao što vidimo prijateljstvo je poput škrinjice pune blaga koja može biti izvor osjećajnosti, intimnosti, zadovoljstva i društvenosti, a može nam pomoći u izgradnji pozitivne slike o sebi, samopouzdanja, socijalnih kompetencija i uzajamne podrške. Prijateljski odnosi su važan dio našeg života koji mogu vrlo poticajno i pozitivno djelovati na naše mentalno zdravlje.

I zapamtite.….“Ništa na ovom planetu nema veću cijenu od pravog prijateljstva” (Toma Akvinski).

Ukoliko vam je potrebna podrška ili savjet kontaktirajte nas telefonski  095 911 0089 ili mailom na udruga.igra@udrugaigra.hr

Izvor:

Đuranović, M. (2013). Obitelj i vršnjaci u životu adolescenata. Napredak 154 (1-2)31-46

Klarin, M., Proroković, A., Šimić Šašić, S. (2010). Doživljaj prijateljstva I njegovi ponašajni korelati u adolescenata. Pedagogijska istraživanja, Vol. 7 No. 1

Simel, S., Špoljarić, I., Buljubašić Kuzmanović, V. (2010). Odnos između popularnosti i prijateljstva. Život i škola, br. 23, god.56, str. 91.-108.

Vasta, R., Haith, M.M., Miller, S.A. (2005). Dječja psihologija. Jastrebarsko. Naklada Slap.

Vuletić, G., Mujkić, A. (2002). Što čini osobnu kvalitetu života: Studija na uzorku Hrvatske gradske populacije. Liječnički Vjesnik, 124 supl. 2: 64-70

Žic Ralić, A., Ljubas, M. (2013). Prihvaćenost i prijateljstvo djece i mlsdih s teškoćama u razvoju. Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja, Vol. 22 No. 3, 2013.

Tekst pripremila: Ivana Car Novak, mag.psych.

https://docs.google.com/document/d/1tZplcSEzTPOoMPgmlXBnkFRbuvDo5pFT/edit

Generalna skupština Ujedinjenih naroda je 1987. godine proglasila 26. lipnja Međunarodnim danom borbe protiv zlouporabe droga i nezakonitog prometa drogama želeći upozoriti na sve veći problem zlouporabe droga na globalnoj razini. Upotreba droga na individualnoj razini izaziva cijeli niz problema, od udaljavanja od bliskih ljudi, otuđenja od obitelji, kao i ozbiljnih zdravstvenih teškoća te na kraju smrti (Gašparović, 2016). Pokazuje se povezanost zlouporabe droga i teške depresije, anksioznih poremećaja i poremećaja ličnosti (EMCDDA, 2016).

Ured za droge i kriminal (UNDOC) procjenjuje da je 246 milijuna ljudi u dobi od 15 do 64 godine zlouporabilo neku vrstu droge u 2013. godini, što je 5% svjetske populacije.

U 2012. godini provedeno je istraživanje prevalencije zlouporabe psihoaktivnih tvari u Hrvatskoj koje pokazuje kako je populacija mladih najviše izložena problemu te da čak četvrtina mladih zloupotrebljava droge. Na tematskoj sjednici Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku održanoj u veljači 2020. godine utvrđeno je kako je Hrvatska iznad europskog prosjeka po konzumiranju ilegalnih droga među mladima.

Ciljevi Nacionalne strategije (2012) su spriječiti i smanjiti zlouporabu droga i drugih sredstava ovisnosti, posebice među djecom i mladima; smanjiti razmjere problema zlouporabe droga i ovisnosti u društvu, kao i vezanih zdravstvenih i socijalnih rizika nastalih zlouporabom droga; smanjiti dostupnost droga na svim razinama i sve oblike kriminala vezanog za zlouporabu droga; unaprijediti, izgraditi i umrežiti sustav za suzbijanje zlouporabe droga i borbu protiv ovisnosti na nacionalnoj i lokalnoj razini.

Ovisnost je povremeno ili trajno uzimanje droge, uz nesavladivu potrebu za uzimanjem droge, kao i povećavanju količine (zbog razvitka tolerancije), a što ima štetne tjelesne, psihičke, ekonomske i društvene posljedice za ovisnu osobu, kao i za njezinu okolinu (Begić, 2011).

Izuzetno je važno na vrijeme reagirati na znakove ovisničkog ponašanja koje primijetimo u svojoj okolini te pružiti podršku i razumijevanje u procesu traženja pomoći. Dobro razvijena sustavna mreža podrške koja uključuje bliske ljude i obitelj, uz obaveznu pomoć ustanova socijalne skrbi te obrazovnih i zdravstvenih institucija temelj je pomoći ovisnim osobama.

Mladi se ističu kao ranjiva skupina u ovom problemu te je potrebno obratiti posebnu pažnju na edukaciju, osvještavanje i pomoć usmjerenu prema njima. Mladi eksperimentiraju s drogama zbog znatiželje, pritiska društva i želje da što prije odrastu, ili to vide kao izlaz iz nasilne obiteljske situacije, usamljenosti ili nošenja s neugodnim emocijama koje bi radije izbjegli. Važno je otvoreno pričati s mladima, naučiti ih kako mogu prepoznati potencijalno opasne situacije te biti podržavajući i otvoreni za razgovor kako bi oni znali da ste vi sigurno mjesto na kojem mogu doći potražiti pomoć.

Služba za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ osmislilo je brošuru „Svijet ovisnosti – vodič za roditelje“ kao pomoć roditeljima koji su suočeni s problemima ovisnosti kod svoje djece. Brošura se sastoji od edukativnog upoznavanja s različitim psihoaktivnim supstancama, ponašanjima koja mogu dovesti do ovisnosti, objašnjenjem zašto mladi ulaze u svijet ovisnosti te kako to spriječiti.

Savjet ili pomoć možete potražiti u Službi za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti:  javite se na broj telefona 01/38 30 066 (Mirogojska cesta 16, Zagreb).

Psihološko savjetovanje, roditeljsko savjetovanje i pomoć u učenju neke su od usluga kroz koje mladima u riziku i njihovim obiteljima u Udruzi Igra nastojimo omogućiti pravovremeno prevenciju potencijalnih ovisničkih teškoća i podršku za adekvatnu brigu o mentalnom zdravlju.

Usluge provodimo u sklopu programa IGRA za NEovisnost mladih u riziku koji provodimo u partnerstvu s Centrom za pružanje usluga u zajednici Zagreb – Dugave, CZSS Zagreb i OŠ Pavleka Miškine.

Sredstva za provođenje programa omogućava nam Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

Izvori:

Begić, D. (2011) Psihopatologija. Zagreb: Medicinska naklada.

Gašparović, M. (2016) Istraživanja droga u Republici Hrvatskoj. Diplomski rad. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Edukacijsko – rehabilitacijski fakultet.

Svijet ovisnosti – vodič za roditelje (2015) Zagreb: Nastavni zavod za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar” Služba za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti.

Tekst pripremila: Petra Čeč, mag. psych.

Slika o sebi predstavlja vjerovanja koje osoba ima o sebi i svojem funkcioniranju u različitim životnim područjima. Predstavlja osjećaje i misli o samom sebi kao i način na koji opažamo sami sebe, a što u konačnici utječe na naše ponašanje.

A kakve veze ima školski uspjeh sa slikom o sebi? Slika o sebi može utjecati na školski uspjeh, ali i školski uspjeh utječe na sliku o sebi.  Primjerice, ako dijete ima bolje mišljenje o svojim sposobnostima tada će procjenjivati da ima veću šansu za uspjehom u koliko se više trudi i uči, dok djeca s lošijom slikom o sebi češće i očekuju lošiji uspjeh, ali su zbog toga i manje motiviraniji na učenje. Naše ponašanje je često usklađeno sa slikom koju imamo o sebi. Pa tako ako je dijete mišljenja kako mu “ne ide matematika” moguće je da će se u skladu s time i ponašati (npr. neće ulagati truda u rješavanje zadataka ili pisanje zadaća, lako će odustajati, bit će više nesigurno), a početno formirano mišljenje će postati na kraju istinito te prilikom toga postaje manje važna djetetova stvarna sposobnost. Prema tome je važnije što dijete misli o sebi i svojim kompetencijama od toga kakvo je ono zapravo.

Na djetetovu sliku o sebi utječu i mišljenja i ponašanja drugih (djetetu važnih) osoba prema njemu – roditelja, prijatelja, članova šire obitelji, učitelja… pa tako primjerice polaskom u školu djeca se počinju učestalo međusobno uspoređivati te između ostalog,  na temelju toga zaključivati o svojim sposobnostima. Također, tijekom osnovne škole djeca su sklonija vjerovanju procjenama odraslih o sebi. U tom periodu, povratne informacije koje djeca dobivaju od svojih vršnjaka i njima važnih odraslih osoba imaju puno veći utjecaj na njih jer su u procesu razvoja te su  općenito otvorenija i smanjeno kritična prilikom primanja informacija. Zato je važno na koji način i kakve povratne informacije djetetu dajemo (npr. umjesto “Ti nikad dobro ne napišeš zadaću” pokušajte reći “Vidim da se trudiš napisati zadaću što bolje možeš, treba li ti moja pomoć?”).

Slika o sebi nije jedino na što školski uspjeh utječe te ima veliki utjecaj na djetetov razvoj kao i doživljaj sebe i svijeta. Što o tome kaže struka kako školski uspjeh i obaveze utječu na mentalno zdravlje djece i mladih možete pročitati u tekstu na web stranici Zagrebačkog psihološkog društva, koji toplo preporučamo.

„UČI, UČI…. DA DOBIJEŠ PET, VIŠE VRIJEDI PET NEGO CIJELI SVIJET“

Ukoliko vam je potrebna podrška ili savjet kontaktirajte nas telefonski  095 911 0089 ili mailom na udruga.igra@udrugaigra.hr

Izvor:

Brdar, I., Rijavec, M. (1998). Što učiniti kad dijete dobije lošu ocjenu? IEP. Zagreb.

Tekst pripremila: Ivana Car Novak, mag. psych.