Međunarodni dan prijateljstva

Na današnji dan obilježavamo Međunarodni dan prijateljstva koji je proglašen 2011. godine od strane Ujedinjenih naroda, a potaknut time kako prijateljstvo među ljudima, zemljama i kulturama može pomoći u stvaranju uvjeta za mir i povezivanju zajednica.

A u čemu nam još pomaže prijateljstvo i zašto je važno imati prave prijatelje te kakve veze to sve ima s mentalnim zdravljem..…pokušat ćemo pojasniti u nastavku teksta.

Prijateljstvo se pojavljuje u svim fazama života te se mijenja ovisno o stupnju kognitivnog, emocionalnog i socijalnog razvoja pojedinca.

Pa krenimo od početka. Kada bi pitali o značenju pojma prijatelj djecu i mlade različitih dobnih skupina, netko od predškolaraca bi vjerojatno odgovorio da je prijatelj netko s kim se rado igra, školarci bi možda opisali prijatelja kao nekog tko voli iste stvari kao i oni ili kome se mogu povjeriti, dok bi adolescenti prijatelja više opisivali u kontekstu uzajamne podrške, razumijevanja uz odanost i povjerenje. A što kaže znanost.

Postoji puno različitih opisa prijateljstva. Neki znanstvenici definiraju prijateljstvo kao “trajan odnos između dvije osobe koji obilježavaju odanost, prisnost i uzajamna privlačnost” (Vasta i sur., 2005), dok ga drugi opisuju kao “specifičan, uzajaman i dvosmjeran odnos koji je odraz iskustava među pojedincima” (Bukowski, Hoza, 1989., prema Simel i sur., 2010).

Kao što vidimo mlađa djeca percipiraju prijateljstvo kao trenutno stanje, vrlo konkretno i pri tome su im važnije vanjske karakteristike, ali pri tome ne zanemaruju i međusobno sviđanje (npr. prijatelj je netko s kim se volim igrati i tko se voli igrati sa mnom). Starija djeca na prijateljstvo gledaju kao na trajniji odnos tijekom kojeg su moguće povremene svađe i neslaganja te uzimaju u obzir i njegove apstraktnije značajke  (npr. prijatelj je netko tko mi pomaže). Dok adolescentima najčešću okosnicu prijateljstva čine prisnost i vjernost.

A kako biramo prijatelje? Češće izabiremo osobe koje su slične nama po spolu, godinama, interesima, uvjerenjima, aktivnostima i ponašanjima. Na odabir prijatelja može utjecati i to koliko smo spremni međusobno izmjenjivati  informacije o sebi kao i koliko uspješno možemo riješiti konflikt kada se dogodi.

Prijateljstva se međusobno razlikuju prema tome koliko smo privrženi jedni drugima, koliko imamo međusobno povjerenja, po intimnosti, intenzitetu, ali i koliko zajedno provodimo vremena. Dok se kvaliteta prijateljstva može opisati kao kontinuum koji ima s jedne strane pozitivne (npr. odanost, intimnost, međusobno druženje, prosocijalno ponašanje) i negativne učinke (npr. konflikti, međusobno natjecanje).

Hijerarhijski model prijateljstva (Bukowski i Hoza, 1989., prema Simel i sur., 2010) razlikuje tri dimenzije prijateljskog odnosa: uzajamnost, broj uzajamnih prijatelja i kvalitetu prijateljstva. Uzajamnost predstavlja početnu razinu ovog modela, a da bi se zadovoljio njezin kriterij  procjena sviđanja treba biti dvosmjerna. Uz navedeno važno je davanje i ulaganje u odnos među prijateljima. Istraživanja su pokazala kako djeca koja imaju više uzajamnih biranja, manje su i usamljena, veća im je predodžba socijalne potpore, a postižu i bolji uspjeh u školi. Dimenzija kvaliteta prijateljstva očituje se u bliskosti i sigurnosti.

Prijateljstvo ima veliko značenje za mentalno zdravlje svih dobnih skupina tijekom životnog vijeka.

Dok se druže s prijateljima djeca uče koristiti vrlo široku lepezu vještina koje su važne za kognitivni, emocionalni, socijalni i komunikacijski razvoj.  Također, kroz takav odnos osim što djeca uče o sebi, ona sebe doživljavaju važnim i kompetentnim što utječe na razvoj samopoštovanja i slike o sebi.

U razdoblju adolescencije prijateljstva su važna za razvoj socijalne kompetencije, jačanje ego podrške, samopouzdanja, emocionalne sigurnosti te je izvor osjećajnosti i intimnosti, dok potiče društvenost, pomaganje i uzajamnu podršku (Asher i Parker, 1989, prema Klarin i sur., 2010). Rezultati različitih istraživanja pokazuju kako djeca i mladi koji imaju uspješnije socijalne odnose s prijateljima se i bolje prilagođavaju, više se prosocijalno ponašaju, a manje agresivno te pozitivno percipiraju socijalnu podršku (Klarin i sur., 2010).  Također, adolescenti koji imaju poteškoće u vršnjačkim odnosima imaju lošiji uspjeh u školi te su skloniji delinkventnom ponašanju dok u odrasloj dobi pokazuju različite emocionalne i mentalne poteškoće (Savin-Williams, Berndt, 1990, prema Klarin i sur., 2010). Zadovoljstvo odnosima s vršnjacima može utjecati na opće zadovoljstvo, razvoj slike o sebi, akademsko postignuće, stjecanje vještina odlučivanja kao i razvoj intimnih socijalnih odnosa (Steinberg, 1999; Sharabany, 1994, prema Klarin i sur., 2010).

U istraživanju Vuletić i Mujkić (2002) ispitanici su neovisno o dobi isticali važnost prijateljstva i društvenih kontakata, te je dobiveno kako je područje bliskih odnosa s prijateljima i obitelji uvijek među najvažnijim odrednicama kvalitete života.

Kao što vidimo prijateljstvo je poput škrinjice pune blaga koja može biti izvor osjećajnosti, intimnosti, zadovoljstva i društvenosti, a može nam pomoći u izgradnji pozitivne slike o sebi, samopouzdanja, socijalnih kompetencija i uzajamne podrške. Prijateljski odnosi su važan dio našeg života koji mogu vrlo poticajno i pozitivno djelovati na naše mentalno zdravlje.

I zapamtite.….“Ništa na ovom planetu nema veću cijenu od pravog prijateljstva” (Toma Akvinski).

Ukoliko vam je potrebna podrška ili savjet kontaktirajte nas telefonski  095 911 0089 ili mailom na udruga.igra@udrugaigra.hr

Izvor:

Đuranović, M. (2013). Obitelj i vršnjaci u životu adolescenata. Napredak 154 (1-2)31-46

Klarin, M., Proroković, A., Šimić Šašić, S. (2010). Doživljaj prijateljstva I njegovi ponašajni korelati u adolescenata. Pedagogijska istraživanja, Vol. 7 No. 1

Simel, S., Špoljarić, I., Buljubašić Kuzmanović, V. (2010). Odnos između popularnosti i prijateljstva. Život i škola, br. 23, god.56, str. 91.-108.

Vasta, R., Haith, M.M., Miller, S.A. (2005). Dječja psihologija. Jastrebarsko. Naklada Slap.

Vuletić, G., Mujkić, A. (2002). Što čini osobnu kvalitetu života: Studija na uzorku Hrvatske gradske populacije. Liječnički Vjesnik, 124 supl. 2: 64-70

Žic Ralić, A., Ljubas, M. (2013). Prihvaćenost i prijateljstvo djece i mlsdih s teškoćama u razvoju. Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja, Vol. 22 No. 3, 2013.

Tekst pripremila: Ivana Car Novak, mag.psych.

Optimizam

Što je optimizam?

Optimizam možemo promatrati kao način gledanja na budućnost – optimisti vjeruju da će ishodi događaja i iskustava biti uglavnom pozitivni, očekuju da će im se događati dobre stvari. Možemo ga promatrati i kao način na koji si objašnjavamo događaje i situacije – optimisti uzroke neuspjeha češće vide kao trenutne, a ne trajne („Danas sam imao loš dan.“ umjesto „Nikad ne uspijevam odraditi dobar posao.“ ), specifične, a ne generalne („Ovo mi nije jača strana.“ umjesto „Ništa ne radim dobro.“), vanjske, tj. vezane za kontekst i okolnosti, a ne unutarnje, tj. vezane za vlastite trajne osobine („Napravio sam najbolje u datim okolnostima.“ umjesto „Lijen sam i nesposoban.“). Takav pogled omogućava optimistima da lakše vide mogućnosti za promjenu i kako neku nepovoljnu situaciju ili ishod okrenuti u svoju korist. To ne znači nužno da optimisti izbjegavaju ili negiraju teške i neugodne događaje, već da u njima prepoznaju i prilike za učenje i razvoj.

Jesam li optimist ili pesimist?

Iako smo skloni ljude prozvati optimistima ili pesimistima i smjestiti ih u jednu od te dvije kategorije, optimizam i pesimizam su dvije strane kontinuuma – možemo biti više ili manje optimistični, više ili manje pesimistični ili negdje u sredini. Ljudi se međusobno razlikuju u tome koliko su generalno optimistični, no možemo se razlikovati i unutar sebe ovisno o životnom razdoblju, području života i situaciji.  Ako smo bili optimistični u mlađoj dobi, nije nužno da ćemo ostati optimisti i kasnije, ali i obrnuto. Možemo istovremeno biti jako optimistični u pogledu razvoja karijere i pesimistični oko svog zdravlja. Neke situacije mogu nam probuditi optimizam, npr. kad dobijemo novi željeni posao, a u nekima je izrazito teško zadržati optimističan stav, npr. kod dugotrajne nezaposlenosti.

Dakle, iako imamo tendenciju biti više ili manje optimistični, to nije u kamen uklesano i nećemo uvijek biti optimistični u jednakoj mjeri.

Prednosti optimizma

Optimizam je na dobrom glasu, vlada mišljenje da je bolje, zdravije i produktivnije biti optimističan nego pesimističan. Često možemo čuti savjete da „Mislimo pozitivno!“, „Sagledamo s vedrije strane!“ i sl.

Optimizam uistinu ima svojih prednosti. Mnoga istraživanja ukazuju na pozitivnu povezanost optimizma i mentalnog i fizičkog zdravlja. Optimizam se pozitivno odražava na odnose i karijeru, povezan je s nižom depresivnošću i anksioznošću. Sposobnost da u zahtjevnim i teškim situacijama nađu smisao optimiste čini otpornijima. Optimizam može amortizirati negativne efekte fizičkih bolesti; optimisti se lakše nose s boli, imaju bolju kardiovaskularnu funkciju i snažnije imunološke reakcije.

Tamna strana optimizma

No kako je život „nekad siv, nekad žut“, tako ni optimizam nije samo pozitivan. Tendencija da precjenjujemo vjerojatnost pozitivnih ishoda, a umanjujemo vjerojatnost negativnih naziva se optimistična pristranost. Optimističan stav može nas motivirati da slijedimo svoje želje i snove, no ako izostane doza realizma, postoji opasnost da previše riskiramo.

Ako se samo fokusiramo na to da će sve biti dobro, možemo propustiti vidjeti stvarne opasnosti i ponašati se nesmotreno. Npr. u trenutnoj situaciji pandemije uzrokovane koronavirusom, pretjerani optimizam i vjerovanje da se baš mi nećemo zaraziti ili da ćemo proći s lakšim posljedicama ako se i zarazimo, može nas navesti da se izlažemo riziku i manje pridržavamo mjera – družimo se u zatvorenim prostorima, manje peremo ruke, ne nosimo maske i sl.

Također, kad kod planiranja u obzir uzimamo samo pozitivne strane i očekujemo da će sve teći u ugodnom tonu, velika je vjerojatnost da ćemo se razočarati ako i kad nešto krene ukrivo. Propuštamo se pripremiti na moguće prepreke i negativne ishode.

A što je s pesimizmom?

Ako optimizam ima svoju tamnu stranu, ima li nešto korisno u pesimizmu? Obrambeni pesimizam je strategija nošenja s anksioznošću u kojoj razmišljamo o potencijalno negativnim ishodima – anticipiramo negativne događaje i smišljamo strategije kako da ih izbjegnemo ili načine suočavanja ako se dogode. Važno je da pritom razmišljamo o tome što mi možemo učiniti. Npr. kad se pripremamo za važan ispit, razmišljanje o tome da postoji mogućnost pada, može nam pomoći da osmislimo kako ćemo pad pokušati spriječiti (ostavit ću dovoljno vremena za učenje, raspitat ću se za tuđa iskustva da bih se bolje pripremila, planirat ću vrijeme za odmor prije ispita…) i što ćemo učiniti ako ipak ne uspijemo (saznati koje su posljedice pada i kada imam drugi rok, isplanirati kako ću iskoristiti vrijeme do drugog roka…). To nam vraća osjećaj kontrole.

Jer upravo je nedostatak kontrole ono što pesimizam čini problematičnim i opasnim. Ako samo razmišljamo o pesimističnim scenarijima i pritom se osjećamo bespomoćnima bilo što promijeniti to nas može odvesti u depresivno raspoloženje.

I što sad odabrati? Optimizam ili pesimizam?

Prvo je važno ponoviti da imamo izbor! Naša razina optimizma nije nepromjenjiva i u nekoj mjeri ovisi o nama samima. Dobro prilagođeni i mentalno zdravi ljudi fleksibilni su kliziti po kontinuumu optimizma i pesimizma i odabrati je li im u nekom trenu u nekoj situaciji potrebnije da budu optimističniji ili pesimističniji. Nekad nam pomaže da vjerujemo da ćemo najvjerojatnije uspjeti (npr. u trenutku kad počinjemo pisati test i više ništa ne možemo učiniti da se bolje pripremimo), a nekada je korisno razmotriti i mogućnost neuspjeha (npr. u fazi pripreme za test). Svatko od nas najbolje može sam za sebe otkriti što nam je kada potrebno i korisno.

Kako bismo fleksibilnije birali količinu optimizma, dobro je znati i da se optimizam može naučiti! Postoje razni načini i vježbe koje nam u tome mogu pomoći. Za ideje kako vježbati optimizam možete zaviriti na Facebook stranicu Zagrebačkog psihološkog društva koje je tijekom proljeća 2020. objavljivalo različite vježbe i tehnike. https://www.facebook.com/zagrebackopsiholoskodrustvo/

 Ili se obratite u Savjetovalište Igra koje je dostupno na broj 091 605 1718 ili mailom na udruga.igra@udrugaigra.hr pa ćemo vježbati zajedno.

Tekst pripremila: Tia Tomiša, dipl. psih.

Tko je odgovoran?

[Centar za brigu o mentalnom zdravlju]

Kada govorimo o roditeljstvu, odgovornost je česta i važna tema. No, što je to uopće odgovornost? Koje vrste odgovornosti razlikujemo? Za što odgovornost mogu preuzeti djeca, a što je odgovornost odraslih? Kakve to veze ima s kvalitetom odnosa koji s djecom uspostavljamo?

U suradnji s Ministarstvom rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, u sklopu projekta “Savjetovalište Igra” (područje prevencije nasilja), a uz veliku pomoć kreativnog studija TETRABOT, izradili smo treći od četiri priloga, koji vam mogu pomoći u lakšem snalaženju u ovim temama.

Pogledajte što o odgovornosti kaže naša psihologinja Tia Tomiša, a ako poželite s nama o tome detaljnije razgovarati, slobodno nas kontaktirajte za termin savjetovanja (kontakt podaci priloženi u videu). 

Povjerljivost u savjetodavnom i psihoterapijskom tretmanu

Prilikom donošenja odluke o uključivanju u savjetodavni ili terapijski tretman, svima se javljaju mnogobrojna pitanja. Neka od njih se odnose na same probleme koje donosimo, druga su povezana s očekivanjima koje počnemo stvarati od sebe i od terapeuta prije nego je ikakav tretaman uopće počeo, neka pitanja javljaju nam se oko toga kako terapija uopće izgleda. No, pitanje koje si mnogi klijenti postave, a koje je i važno postaviti jest pitanje povjerljivost, odnosno pitanja poput: Hoće li ono što govorim ostati između mene i mog terapeuta? Mogu li se potpuno otvoriti? Je li ovo prostor za sve moje brige?

Savjetodavni ili psihoterapijski susret svakako je mjesto na kojem klijent dobiva prostor sigurnosti i povjerljivosti za sebe. Povjerljivost je važan dio tretmana i kao takva ljekoviti je dio procesa koji omogućuje stvaranje sigurnog okruženja i prostora za klijenta. Povjerenje u odnosu terapeut-klijent je nužno za izgradnju odnosa i daljnji rad, a povjerljivost je svakako jedan od stupova za izgradnju povjerenja. Klijentima koji ulaze u savjetodavni ili psihoterapijski tretman povjerljivost pruža utjehu, saznanje da mogu biti u potpunosti iskreni sa svojim terapeutom, bez straha da će terapeut podijeliti te činjenice sa osobama izvan njihovog profesionalnog odnosa.

Važno je da i terapeut i klijent budu svjesni da tijekom tretmana klijent iznosi brojne osobne podatke koji se tiču njega, profesionalnih i obiteljskih okruženja, njegove djece, bližnjih i druge, kao i dijelove osobnih priča koje predstavljaju njihovu intimu. Takvi podaci zauvijek će ostati između terapeuta i klijenta. Isto vrijedi i za podatke koji se prikupe pismenim putem (bilješke psihologa, testovi i slično) te je stoga od iznimne važnosti da se pohranjuju tako da su dostupni isključivo stručnjaku koji radi s klijentom.

Koliko je povjerljivost važna za osiguravanje sigurnog prostora za klijenta u tretmanu, pokazuje i činjenica da je zajamčena i zakonskom regulativom. Brojni protokoli i etički kodeksi pomagačkih struka reguliraju odnos povjerljivosti. Na primjer, prema Zakonu o psihološkoj djelatnosti psiholog je obavezan čuvati privatne informacije o klijentima u tajnosti, a ta je obaveza trajna, čak i nakon prestanka obavljanja psihološke djelatnosti (čl. 17).

Međutim, postoje situacije u kojima se informacije moraju dostaviti skrbnicima djeteta ili nadležnim službama, čime se raskida obaveza profesionalne tajne jer je stručnjak dužan prijaviti pojedina saznanja. Ako klijenti nemaju povjerenja u terapeuta, mogu se osjećati nelagodno i imati strah od otkrivanja koji koči psihoterapijski proces i onemogućuje kvalitetan tretman. Stoga pitanje kada se povjerljivost mora raskinuti predstavlja važno pitanje koje svakako treba otvoriti s klijentom, poželjno na početku tretmana ili prije samog uključivanja.

U udruzi Igra nastojimo unaprijed pripremiti i obavijestiti klijente o tome koje su to situacije kada se informacije moraju dostaviti nadležnim službama. Situacije koje zahtijevaju kršenje profesionalne tajne su situacije u kojima je klijent žrtva ili počinitelj aktualnog nasilja ili postoji druga ozbiljna prijetnja za dobrobiti klijenta (npr. suicidalnost) ili treće osobe. Kod maloljetnih klijenata to mogu biti situacije: obiteljskog nasilja, tjelesnog kažnjavanja djeteta, izloženosti nasilju izvan obitelji, zanemarivanja i zlostavljanja, suicidalnosti, potrebe za hospitalizacijom, svjedočenju nasilja u obitelji i drugih oblika izravne opasnosti za dječji zdrav razvoj i dobrobit. Kod punoljetnih klijenata su to situacije u kojima postoji opasnost da si klijent učini nažao ili je klijent počinitelj obiteljskog ili bilo kojeg drugog aktualnog oblika nasilja u kojem je ugroženo dijete ili akutno životno ugrožena druga odrasla osoba. Situacije koje zahtijevaju kršenje odnosa povjerljivosti regulirani su brojnim protokolima koje donosi Vlada RH i nadležna Ministarstva, poput Protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, Protokola o postupanju u slučaju zlostavljanja i zanemarivanja djece i drugih.

Situacije koje zahtijevaju kršenje odnosa povjerljivosti teške se i za terapeuta i za klijenta, ali prvenstveno služe čuvanju dobrobiti klijenta i drugih uključenih osoba. Važno je stoga o tom pitanju pričati otvoreno od samog početka tretmana. Treba naglasiti da situacije kršenja povjerljivosti od strane savjetovatelja ili terapeuta nisu situacije u kojima terapeut potom klijenta ostavlja samog. One za klijenta predstavljaju mjesto za dobivanje podrške i učenja kako prevladati takav izazov za odnos, čime posredno uči kako to činiti i u odnosima izvan ovog terapijskog. Navedeno može biti prilika za stjecanje iskustva da izazovi u odnosu ne znače nužno njihov kraj, već mogu biti značajno ljekoviti, kako za pojedinca, tako i za njegovo okruženje. Drugim riječima, terapijski ili savjetodavni odnos ne moraju prestati samim činom prijave navedenih saznanja, već se može nastaviti i produbiti, a u svrhu daljnje podrške klijenta.  

Za kraj, želimo poslati poruku kako je povjerljivost jedno od najvažnijih pitanja u stvaranju ljekovitog okruženja tretmana te kao takva zaslužuje biti predmetom rasprave između klijenata i terapeuta od samog početka tretmana, ali i kontinuirane rasprave struke.

Ako osjećate potrebu za radom na sebi ili prepoznajete neku poteškoću radi koje biste se uključili u savjetovanje ili psihoterapiju, slobodno nam se obratite. U okviru našeg Centra za brigu o mentalnom zdravlju djeluje Savjetovalište Igra koje je dostupno na broj 091 605 1718 ili mailom na udruga.igra@udrugaigra.hr. Sve usluge su besplatne za korisnike.

Tekst pripremila: Diana Šinjori, mag. psych.  

Natječaj za radno mjesto Koordinator/ica projekta!

Udruga „Igra“ za pružanje rehabilitacijsko-edukacijske i psiho-socijalno-pedagoške pomoći

raspisuje natječaj za radno mjesto

Koordinatora/icu projekata

Udruga “Igra” za pružanje rehabilitacijsko-edukacijske i psiho-socijalno-pedagoške pomoći (skraćeno Igra) nevladina je organizacija registrirana 1999. godine. Osnovni cilj rada Udruge je pružanje rehabilitacijsko-edukacijske i psiho-socijalno-pedagoške pomoći kroz programe i aktivnosti neformalne edukacije, sa svrhom unapređenja kvalitete življenja djece, mladih i obitelji, kao i unapređenja kvalitete života društvene zajednice u cjelini. tretmana poremećaja u ponašanju. 

Socijalno uključivanje i Mentalno zdravlje su osnovna programska područja unutar kojih razvijamo svoje usluge i aktivnosti rada s direktnim korisnicima, rada na osnaživanju stručnjaka, aktivnostima senzibilizacije i istraživačko-zagovaračkim aktivnostima, te unutar kojih djeluju naša dva centra: Centar za mlade iz alternativne skrbi i Centar za brigu o metalnom zdravlju.

Sretni smo što se svakim danom povećava broj ljudi koji s nama rade na ostvarenju naše vizije «društva u kojemu svaki pojedinac poznaje, koristi i razvija svoje potencijale za aktivno, produktivno i zadovoljno sudjelovanje u životu društvene zajednice» i što smo svakim danom zahvaljujući zajedničkom trudu svih naših suradnika sve bliži tome.

Opis posla:

  • zadužena za cjelokupni razvoj programskog područja “Socijalno uključivanje” i programa Centar za mlade iz alternativne skrbi
  • pisanje projektnih prijedloga i prikupljanje sredstava za program i rad organizacije, te koordinacija projekata unutar programa
  • predlaganje i planiranje novih projekata, umrežavanja i povezivanje te partnerske projekte s dionicima iz zemlje i inozemstva
  • vođenje nacionalnih i međunarodnih projekata
  • planiranje tekućih troškova u skladu s projektnim aktivnostima
  • upravljanje timom

Uvjeti:

  • visoka stručna sprema društveno-humanističkog usmjerenja (socijalni radnik, socijalni pedagog, psiholog, pedagog)
  • minimalno dvogodišnje iskustvo na poslovima vođenja projekata (nacionalnih, a poželjno EU projekata)
  • minimalno jednogodišnje iskustvo u području rada s mladima (poželjno s mladima iz alternativne skrbi)
  • iskustvo u prijavljivanju projekata i izvještavanju o provedbi kod domaćih i stranih donatora
  • poznavanje zakonske regulative iz područja socijalne skrbi
  • poznavanje rada na računalu, napredno poznavanje i korištenje MS Office paketa
  • engleski jezik, aktivno u govoru i pismu
  • usuglašenost i spremnost na djelovanje u skladu sa misijom i vizijom udruge Igra

DODATNI UVJETI:

  • sposobnost samostalnog i timskog rada, te vođenje tima
  • organiziranost i odgovornost (samodisciplina u radu)
  • komunikativnost i otvorenost
  • organizacijske sposobnosti
  • motiviranost i predanost radu
  • urednost i preciznost
  • staloženost, preciznost i brzina u radu u stresnim uvjetima

ŠTO NUDIMO:

  • Ugovor na određeno radno vrijeme zamjena za porodilji dopust
  • Probni rok od 3 mjeseca
  • Rad u poticajnoj radnoj sredini

VREMENSKI OKVIRI:

  • Prijave zaprimamo do 20.03.
  • Početak rada svibanj, 2021.

POSTUPAK PRIJAVE:

  • isključivo e-poštom na adresu lidija.miskovic@udrugaigra.hr
  • u subjectpolje obavezno upišite PRIJAVA NA NATJECAJ – Koordinator/ica projekta
  • Prilikom prijave obavezno priložite slijedeće (MS Word, PDF):
    • životopis
    • motivacijsko pismo (vaši motivi za objavljeno radno mjesto)
    • isključivo reference i preporuke (do maksimalno tri preporuke) koje možemo provjeriti (vidljivo ime i prezime i kontakt osobe koja je pisala referencu; telefon, e-mail)

Dodatne informacije možete dobiti isključivo putem e-maila: lidija.miskovic@udrugraigra.hr

Nikolina Vodanović,
 izvršna direktorica

Savjetovanje i psihoterapija

Život je dinamično putovanje na kojem se često izmjenjuju razdoblja blagostanja i kriza, usponi i padovi. Iako nam se ponekad čine teško premostive, većinu kriza ipak uspješno prebrodimo, a iz ponekih i izrastemo. Pa što nam pomaže u tome? Svatko od nas ima unutarnje kapacitete za nošenje sa životnim izazovima, mehanizme uz pomoć kojih uspješno prelazimo prepreke, rastemo i razvijamo se. To može biti naš optimizam, humor, dobro poznavanje osobnih granica, fokus na relaksaciju, uživanje u onome što volimo poput dobre knjige, šetnje ili filma… Isto tako, većina nas oko sebe ima i „grupu podrške“, drage nam i bliske ljude kojima se obraćamo u onim teškim danima i s kojima slavimo one lijepe.

Jedno i drugo zajedno pomažu nam da lakše prođemo kroz razdoblja različitih kriza: preživimo projektne ideje naših nadređenih, bezbolnije prođemo kroz svađu s prijateljima, spremnije dočekamo prve zaljubljenosti našeg tinejdžera…

No, ponekad se životni izazovi nagomilaju, neobjašnjivi su nam, a naši mehanizmi kako si pomažemo više nisu dovoljni, počinju nam smetati i nedostaju nam neke nove ideje i snage. U tom trenutku dobro nam dođe savjet stručnjaka koji može pomoći da bolje razumijemo novu i nepoznatu situaciju te da je prebrodimo na za nas produktivniji i bezbolniji način.

Najčešći oblici podrške stručnjaka u ovim situacijama su savjetovanje i psihoterapija.

Savjetovanje

Savjetovanje je tretman interpersonalnih (unutar osobe) ili intrapersonalnih (među osobama) poteškoća s kojima se ljudi suočavaju u svakodnevnom životu. Osim toga, može služiti rastu i razvoju osobnih potencijala, produbljivanju mudrosti, razumijevanja i zamjećivanja mnogobrojnih mogućnosti koje nam pruža život! (Hackney i Cormier, 2012)

Savjetovanje se tako može koristiti za:

  • Osobne izazove (npr. nisko samopouzdanje)
  • Odnosne izazove (npr. odnos s obitelji, partnerom, prijateljima)
  • Odgojne izazove (npr. ja kao roditelj)
  • Profesionalne izazove (npr. ja u ulozi voditelja, odnosi u kolektivu)
  • Lakši prolazak kroz životne krize (npr. razvod, gubitak)

Savjetovanje je u pravilu kratkotrajniji tretman, a broj susreta se određuje ovisno o potrebama klijenta. Razgovor klijent-stručnjak odvija se u povjerljivom okruženju (sve izrečeno ostaje između savjetovatelja i klijenta). Postoje ipak situacije u kojima se profesionalna tajna mora prekršiti, kao što su: potreba zaštite klijenta (npr. klijent je žrtva nasilja), značajna ugroženosti dobrobiti djece ili drugih odraslih (npr. fizičko kažnjavanje djeteta). Stručnjak bi vas unaprijed trebao obavijestiti što je profesionalna tajna i koja su njena ograničenja. Susreti u pravilu traju do 60 minuta te se odvijaju dinamikom jednom u tjedan ili jednom u 2 tjedna. Može se provoditi individualno ili s više klijenata (npr. partnersko, obiteljsko savjetovanje).

Preduvjet savjetovanja je svakako dobrovoljnost, savjetovanje se ne radi i nije djelotvorno ako netko zahtjeva od klijenta da sudjeluje. U savjetovanju savjetovatelji ne daju savjete, tj. ne govore klijentima izravno što točno da rade, već im svojim stručnim znanjima pomažu da sami dođu do za njih prikladnih rješenja i/ili novih uvida u poteškoće s kojima se nose. Savjetovatelj je odgovaran za vođenje procesa, uz stručnost i empatiju, a klijent je odgovaran za sebe i svoje odluke, što će činiti i kako koristiti nova znanja. 

Zamislite tako da u vašoj kutiji alata ponestane ono što vam zatreba kako biste sagradili siguran  i ugodan dom. Savjetovatelj je stručnjak zajedno s kojim ćete preroštati svoju kutiju, baciti pokoji stari alat ili ga ponovno iskoristiti na kreativan način te pronaći onaj koji možete dodati! Vi ste šef, tako da će savjetovatelj podržati vaše ideje o tome da li je to drvena ili kamena kuća, jednokatnica ili dvokatnica, boje breskve ili plava… Tu je da s vama prođe katalog opcija i pomogne osvijetliti moguće smjerove izbora, a konačan izbor je na vama J Savjetovatelj vjeruje u snage klijenta da odabere ono najbolje za sebe u tom trenutku, pomaže klijentu da koristi svoje kapacitete te uvidi/razvije nove.

Savjetovanje se razlikuje od razgovora s prijateljima! I savjetovatelj i prijatelji imaju važne uloge u tome da podrže klijenta, ali su te dvije uloge uvijek odvojene. U savjetovanju fokus se isključivo stavlja na klijenta, odnos je neutralniji i profesionalniji, a savjetovatelj klijentu nudi drugačiju, stručniju i širu perspektivu od one prijateljske te svojim korisnicima jamči povjerljivost.

Svako savjetovanje u pravilu sadržava sljedeće faze savjetovanja: stvaranje odnosa i upoznavanje, procjena/utvrđivanje teškoća, postavljanje ciljeva savjetovanja, savjetovanje i završavanje savjetovanja. Stručnjak će pokušati čim bolje razumjeti životni kontekst i potrebe klijenta te zajedno s klijentom stvoriti plan i cilj savjetovanja.

Uspješan stručnjak-pomagač posjeduje sljedeće osobine: osviješten je i razumije sebe, dobrog je psihičkog zdravlja, razumije kulturalni i ostale kontekste u kojem žive klijenti, nepristran je, objektivan, kompetentan, pouzdan i topao, a u uspješnom savjetovanju se često postižu sljedeća 4 ishoda (Hackney i Cormier, 2012):

  1. Klijenti svoje teškoće i brige počinju doživljavati kroz skroz drugačije kontekste, odustaju od ideja samookrivljavanja ili okrivljavanja drugih i spremniji su preuzeti odgovornost za promjenu
  2. Klijenti bolje razumiju svoje teškoće i pitanja koja ih tište
  3. Klijenti uče nove načine funkcioniranja u starim okolnostima
  4. Klijenti uče razvijati djelotvorne odnose s drugima

Savjetovanjem se bave stručnjaci različitih profila (npr. psiholozi, socijalni pedagozi, socijalni radnici i druge struke), ali je za savjetovanje potrebno da su obrazovani i profesionalno usmjereni za rad u području mentalnog zdravlja.

Psihoterapija

Psihoterapija je nešto dublji i u pravilu dugotrajniji tretman od savjetovanja. Psihoterapijaje tretman problema emocionalne prirode u kojem psihoterapeut namjerno uspostavlja profesionalan terapijski odnos i koristi stručne postupke u svrhu uklanjanja, modificiranja ili ublažavanja intenziteta postojećih psihičkih simptoma/poteškoća, promjene poremećenih shema ponašanja i poticanja pozitivnog razvoja ličnosti djeteta, adolescenta i odrasle osobe (Zakon o djelatnosti psihoterapije,NN 64/18).

Psihoterapijski rad usmjeren je prema značajnijim promjenama u poimanju sebe, pogledu na svijet, otpuštanju doživljenih traumatskih iskustava te pomaže kod psihičkih simptoma ili izraženijih poteškoća mentalnog zdravlja (npr. trauma iz djetinjstva, poremećaj prehrane, psihosomatska stanja, fobije i drugo). Vrijednost psihoterapije nije ograničena samo na one s poteškoćama mentalnog zdravlja pa tako ljudi koji imaju iskustvo s osjećajem praznine ili besmisla u svojim životima, koji traže veći osjećaj ispunjenja te imaju potrebu za produbljivanjem njihovih odnosa, mogu profitirati od psihoterapije (Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske, SPUH).

Psihoterapija je dulji i dublji proces rada terapeut-klijent koji ne nudi brza rješenja, ali nudi mogućnost i potencijal za značajnije pozitivne promjene. Postoje različiti psihoterapijski pravci (pristupi) između kojih klijent može pronaći onaj koji mu više odgovara (npr. geštalt, kognitivno-bihevioralna terapija, realitetna terapija i druge). Neki su pristupi orijentirani na tretiranje i razrješavanje simptoma te su više usmjereni prema ponašanju i doživljavanju osobe koje je jasno vidljivo (SPUH). Cilj nekih drugih pristupa jest da dođe do promjene u emocionalnom razvoju osobe, i to na način da se uzimaju u obzir aspekti pojedinčevog unutarnjeg svijeta te im se pomogne razumjeti i promijeniti duboke i često nesvjesne emocionalne probleme i probleme u odnosima. Različiti pristupi mogu biti prikladni ovisno o prisutnom problemu ili preferenciji klijenta, a više o njima možete pročitati na stranicama Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske: https://www.savez-spuh.hr/udruge/ Za koju god vrstu psihoterapije se odlučili, ono što je najvažnije je terapijski odnos koji se stvara između klijenta i terapeuta stoga je važno da se klijent u tom odnosu osjeća ugodno i sigurno.

Odnos s psihoterapeutom ključni je element svake psihoterapije, a psihoterapijsko okruženje omogućuje da klijenti na siguran način mogu istraživati i prorađivati teška iskustva. Psihoterapijski tretman se u pravilu dogovara jednom tjedno u trajanju do 60 minuta (kada je individualan). Psihoterapija je u srži terapija razgovorom, ali psihoterapeuti mogu koristiti i kreativne tehnike u psihoterapiji poput plesa, pokreta, crtanja i psihodrame. Seanse se mogu održavati jedan-na-jedan, s parom, članom obitelji ili biti grupne, što se unaprijed dogovara s klijentom. Psihoterapija je prikladna i za djecu (npr. terapija igrom, psihodrama, dječja integrativna terapija, terapija pokretom i plesom) i za odrasle. Većina „odraslih“ psihoterapijskih pravaca prikladna je za rad s djecom od adolescentne dobi.

Psihoterapeut može biti osoba koja ima završen diplomski studij u području medicine, psihologije, socijalnog rada, edukacijske rehabilitacije, socijalne pedagogije, pedagogije ili logopedije te ima završen stručni dio izobrazbe iz psihoterapije (rzgv. „edukaciju za psihoterapeuta“) u trajanju od najmanje četiri godine u nekom od psihoterapijskih pravaca koje priznaje Europska asocijacija za psihoterapiju (Zakon o djelatnosti psihoterapije,NN 64/18). Psihoterapeut koji radi s djecom i adolescentima mora imati posebno dodatno obrazovanje o primjeni odgovarajućih terapijskih tehnika u zavisnosti od faze razvoja djeteta i djetetovih problema, kao i odnosa s roditeljima i okolinom.

Što odabrati?

Savjetovanje je u pravilu usmjereno na konkretnije probleme i kratkotrajnije je naravi, a psihoterapija na dubinske promjene u obrascima unutar nas i obrascima naših odnosa, pa zahtijeva i više vremena. Ako ne znate koju vrstu tretmana odabrati obratite se stručnjaku mentalnog zdravlja koji će procijeniti koji oblik tretmana odgovara vašim potrebama. Stručnjaka možete potražiti preko liječnika opće prakse ili bez uputnice: u zavodima za javno zdravstvo, nevladinim organizacijama ili privatnim praksama. 

Ako osjećate potrebu za radom na sebi ili prepoznajete neku poteškoću radi koje biste se uključili u savjetovanje ili psihoterapiju, slobodno nam se obratite. U okviru našeg Centra za brigu o mentalnom zdravlju djeluje Savjetovalište Igra koje je dostupno na broj 091 605 1718 ili mailom na udruga.igra@udrugaigra.hr. Sve usluge su besplatne za korisnike.

Tekst pripremila: Diana Šinjori, mag. psych.  

Izvori:

Hackney i Cormier, 2012. Savjetovatelj – stručnjak: Procesni vodič kroz pomaganje. Naklada Slap.

Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske. Što je psihoterapija? (web objava: https://www.savez-spuh.hr/sto-je-psihoterapija/)

Zakon o djelatnosti psihoterapije,NN 64/18

Izazovi suvremenog roditeljstva

[Centar za brigu o mentalnom zdravlju]

U posljednjim desetljećima dogodile su se brojne društvene promjene i danas zasigurno živimo u mnogočemu drugačijem društvu od onoga u kojem smo odrastali ili onoga u kojem su odrastali naši roditelji. Što se sve promijenilo, što to za nas znači, posebice u kontekstu roditeljske uloge, kako da se roditelji snađu i što da čine, kako da donose odluke vezane uz svoje dijete i koja je uloga stručnjaka u tome? U suradnji s Ministarstvom rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, u sklopu projekta “Savjetovalište Igra” (područje prevencije nasilja), a uz veliku pomoć kreativnog studija TETRABOT, izradili smo drugi od četiri priloga, koji vam mogu pomoći u lakšem snalaženju u ovim temama. Na spomenuta pitanja, kao i poneka potpitanja, odgovore pokušava donijeti naša psihologinja Tia Tomiša, a ako poželite s nama o tome detaljnije razgovarati, slobodno nas kontaktirajte za termin savjetovanja (kontakt podaci priloženi u videu). 

🙂

Međunarodni dan djece i mladih sa iskustvom života u skrbi

S mladima iz alternativne skrbi radimo već 19 godina i ne moramo vam ni pisati koliko smo danas posebno sretni i ponosni. Danas se pridružujemo njihovoj proslavi i slavimo njihovu hrabrost, otpornost, ustrajnost i nevjerojatnu snagu. U našem radu nam je bitno prenijeti vam njihov glas, osnažiti ih za odvažne i sigurne korake i raditi s njima i uz njih. Pa kako najbolje proslaviti današnji dan ako on u potpunosti ne uključuje same mlade iz skrbi? Web stranicu Skok u život ste do sada već upoznali. Ovim putem vas pozivamo da pročitate tekstove koje su pisali posebno za današnji dan i tako se nadahnete predivnim mladim ljudima i uvidite ono što vam zapravo želimo prenijeti.
http://www.skokuzivot.hr/2021/02/moja-prica-3/
http://www.skokuzivot.hr/2021/02/moja-prica-4/
http://www.skokuzivot.hr/2021/02/moja-prica-novi-pocetak/
http://www.skokuzivot.hr/…/moja-prica-keep-your-eyes…/
http://www.skokuzivot.hr/…/moja-prica-moje-sjecanje-na…/
http://www.skokuzivot.hr/2021/02/moja-prica-sto-pamtim/

A na kraju, imamo i jedno iznenađenje za njih – motivacijske kartice za mlade koje imaju dvije svrhe. Prva je motivacijskog duha. Svi mi ponekad trebamo malo inspiracije, nešto što će nam pružati nalet energije kad nam je teško, nešto što će nas motivirati i podsjetiti nas da sve što se događa mora imati nekog smisla i da radimo najbolje što možemo, da smo vrijedni, dostojni svojih prava, posebni i jedinstveni. Tako smo zamislili i naše kartice za mlade iz alternativne skrbi. Druga svrha je kreirana uz pomoć samih mladih koji su već samostalni, a pisali su drugima neke svoje savjete i trikove koje su naučili na lakši ili teži način na svom putu u samostalnost. Tu su da se svi podsjete da nisu sami, da je netko od te grupe ljudi naučio nešto, uspio u samostalnom životu, da se bore i ne odustaju pred dnevnim izazovima. Ono što nas posebno veseli je što je dizajn kartica također u potpunosti samostalno kreirala mlada osoba iz alternativne skrbi! Naš Ivan, izvanredan dizajner, koji se još jednom iskazao svojim umijećem i grafički je uredio kartice. Hvala ti, Ivane! Na taj način smo zaokružili ovu, za nas predivnu u veliku, priču. Zahvaljujemo se ovim putem i Allianz Hrvatska na velikodušnom doprinosu, Ani Š. koja nam je napravila pripremu za tisak, ST GRAF-u koji su ih u kratkom roku tiskali, Take tha break ∣ i buba-mara.net koji su dali doprinos u vidu poklon vrećica u kojima će biti kartice, te Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike koji podržava naš rad sve ove godine.

Mentalno zdravlje

O mentalnom zdravlju krenemo više promišljati i pričati kada je ono ugroženo. Tako se i sada u vrijeme zdravstvene krize izazvane koronavirusom i nakon potresa koji predstavlja traumatski događaj mnogo više priča o mentalnom zdravlju. Iz perspektive stručnjaka mentalnog zdravlja to je odlično. Drago nam je da se više priča o toj temi, da je prepoznata kao važna i da emocionalne reakcije na krizu i traumu svojstvene svim ljudima prestaju biti tabu tema.

No, mentalno zdravlje mnogo je više od pukog izostanka bolesti i poteškoća. Svjetska zdravstvena organizacija definira mentalno zdravlje kao „stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresovima, može raditi produktivno i plodno te je sposoban(na) pridonositi svojoj zajednici“.

Dobro mentalno zdravlje ne znači da se nikad ne osjećamo neugodno i nemamo nikakvih poteškoća. Svi imamo periode kada smo pod stresom, tužni, ljuti, frustrirani, nezadovoljni, zabrinuti, tjeskobni, ustrašeni, sve su to zdrave ljudske emocije, prirodne reakcije na ono što se događa u nama ili oko nas. Odlika dobrog mentalnog zdravlja je da svoje emocije možemo prihvatiti i izraziti na prihvatljive načine.

Kad smo mentalno zdravi možemo graditi zdrave odnose, odnose u kojima se osjećamo prihvaćeno i podržano, odnose koji su uzajamni. Pritom nije propisano tko su ljudi s kojima imamo takve odnose – može, ali i ne mora biti obitelj, mogu biti prijatelji… Nije propisan ni broj bliskih odnosa koji bi bio dovoljan, možemo ih imati mnogo, a možemo i samo nekoliko. Važno je pritom samo da su odnosi koje održavamo i njegujemo dobri za nas i da nam je u njima ugodno.

Život rijetko ide baš zadanom putanjom i po planu , već stavlja pred nas razne izazove – od onih svakodnevnih poput kašnjenja autobusa kada nam je baš važno da stignemo na sastanak do onih većih poput gubitka posla. Dobro mentalno zdravlje omogućava nam da odgovaramo na izazove koje nam život donese. Tada možemo biti fleksibilni u rješavanju problema i prilagođavati se u stresnim okolnostima. Kada nam je mentalno zdravlje narušeno gubimo tu sposobnost prilagodbe i sve probleme pokušavamo riješiti na isti način ili ih pokušavamo izbjegavati.

A narušiti mentalno zdravlje može velik broj izazova koji se javi istovremeno kao što je to u vrijeme pandemije (kako zaštiti zdravlje, kako organizirati rad i školu od kuće, kako se snaći s novim tehnologijama, kako podnijeti smanjene kontakte s obitelji i prijateljima…) ili izrazito veliki izazovi kao što je to potres. Također ga može narušiti i ako nedovoljno brinemo o njemu u neizazovnim vremenima.

Kad se osjećamo dobro, ugodno i zadovoljno može nam se dogoditi da svoje mentalno zdravlje uzmemo zdravo za gotovo. No, baš kao i ono fizičko, i mentalno zdravlje trebamo čuvati i održavati aktivno se brinući o njemu, a time i o sebi samima. To neće nužno spriječiti izazove našem mentalnom zdravlju, no može nam pomoći da se nosimo s onim što život donese pred nas.

Kako čuvati mentalno zdravlje?

Brinite o svom tijelu. Fizičko i mentalno zdravlje međusobno su povezani i . Dovoljno sna, uravnotežena prehrana i dovoljno kretanja pomažu da se ugodno osjećamo u svojoj koži. Tjelovježba može blagotvorno djelovati na naše raspoloženje.

Priuštite si vrijeme da radite ono što volite i ono u čemu ste dobri i uspješni. Nađite vremena za zabavu, igru i smijeh. Vratite se starim hobijima ili istražujte nove.

Nekad nam svima treba pauza. Dozvolite si da se odmaknete i odmorite. Problemi i brige time ne nestaju, no predah može pomoći da se njima lakše nosimo i uhvatimo u koštac.

Prihvatite svoje emocije. Ne možemo birati kako se osjećamo, no možemo odabrati kako ćemo na njih reagirati. Kada prihvatimo da su tu, lakše čujemo što nam poručuju i što nam je potrebno. Više o tome kako nam emocije mogu biti putokazi pogledajte u animiranom filmu „Mentalno zdravlje“ Zagrebačkog psihološkog društva: https://youtu.be/1T0aIX3bnCc

Dijelite osjećaje s drugima. Većinom s drugima dijelimo ugodne osjećaje i događaje (to je danas posebno vidljivo na društvenim mrežama), a neugodne zadržavamo za sebe jer su neki još uvijek tabu teme, jer nas je sram, jer nam se čini da se to samo nama događa i da nas drugi neće razumjeti ili da će misliti da nešto nije u redu s nama. No tako gubimo priliku da dobijemo podršku i razumijevanje koji su ljekoviti kada nam je teško. Odvažite se i podijelite i kada niste dobro i pritom slobodno budite izbirljivi s kime ćete dijeliti. Ako pak dobijete tu privilegiju da drugi dijele svoje teškoće s vama, prvo saslušajte, onako zapravo, bez usporedbi i dijeljenja savjeta.

Družite se s vama dragim ljudima. Njegujte i održavajte one odnose u kojima se osjećate ugodno, sigurno i podržano, u kojima možete biti tko jeste.

Pitajte za pomoć. Kao ljudi živimo u zajednici i ne moramo sve sami. U redu je zatražiti pomoć i kad nam je prijeko potrebna i kad bi nam „samo“ dobro došla. A kad ste u prilici, odazovite se tuđim pozivima u pomoć.

Potražiti stručnu pomoć. Razgovor i rad sa stručnjakom može pomoći da se bolje razumijete i da pronađete strategije za brigu o sebi koje vama odgovaraju. Stručna pomoć osobito je korisna kada nam je mentalno zdravlje narušeno, a naši mehanizmi suočavanja s problemima ne djeluju.

Odgoj nekoć i danas

Pogled na odgoj neprestano se mijenja. Donedavno smo se vodili jakim tradicionalnim vrijednostima, a danas vjerujemo u nešto sasvim drugo. Kako se roditelji, a i djeca, mogu uspješno uskladiti s tim promjenama i naći u njima zajednički jezik? Kako u moru savjeta i smjernica, roditelj može odabrati one na koje se može osloniti?U suradnji s Ministarstvom rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, u sklopu projekta “Savjetovalište Igra”, područje Prevencije nasilja, izradili smo prvi od četiri priloga, koji vam mogu pomoći u lakšem snalaženju u ovim temama.Pogledajte što o tome kaže naša psihologinja Diana Šinjori, a ako poželite s nama o tome detaljnije razgovarati, slobodno nas kontaktirajte za termin savjetovanja (kontakt podaci priloženi u videu) .

🙂