Što je igra?
Djeca koja trče po parku, ljuljaju se na ljuljačkama, igre skrivača (kukala) i lovice (vatala), Čovječe ne ljuti se, dvije školske torbe koje glume gol, „dućani“ u kojima se prodaju cvijeće i kamenčići s livade, kuhanje jela od trave i blata, gradnja kućica od kockica i kula od pijeska, klupa koja postaje autobus na putu u zamišljenu zemlju….
Svi se znamo igrati, znamo igru prepoznati, no nije jednostavno opisati što točno igra jest, dati definiciju koja bi obuhvatila se ono na što pomislimo kad kažemo igra.
Gray (2017) navodi neke odrednice koje neku aktivnost čine igrom.
Igru odabiremo i usmjeravamo sami. Dobrovoljna je. Mi biramo što ćemo i kako ćemo se igrati. U slobodnoj igri djeca moraju odabrati i isplanirati što će raditi i onda taj plan provesti i pritom riješiti probleme na koje eventualno naiđu. U igri s kockama biraju hoće li graditi kuću ili možda brod, odlučuju koje kocke i boje koristiti za koji dio, mijenjaju kocke i raspored ako se građevina krene urušavati… Tako uče kako kreirati vlastite aktivnosti i provesti ih u djelo.
Igra je intrinzično motivirana. Važnije je putovanje od cilja. Igramo se da bismo se igrali. Nije važno što ćemo postići, već ono što radimo sada i ovdje – poanta je slaganje kućice, ne i sama kućica. Često igru smatramo neozbiljnom i na neki način smo u pravu – igrom ne osiguravamo stvari važne za svakodnevni život i preživljavanje poput hrane i novca, a igre se barem dijelom odvijaju u svijetu mašte, a ne stvarnom svijetu. I baš je zato igra dobra za učenje – možemo slobodno isprobavati, istraživati, pokušavati nove stvari, a bez posljedica u stvarnom svijetu. Nitko ne osuđuje i slobodni smo pogriješiti, a time i eksperimentirati.
Iako se to možda na prvu ne čini, igra je strukturirana aktivnost – ima svoja pravila i zakonitosti. No ta pravila dolaze iznutra, iz umova igrača pa ostavljaju prostora za kreativnost. Kada igrača ima više, moraju se i dogovoriti oko pravila, a to je prilika za učenje pregovaranja i dogovaranja, za zagovaranje vlastitih želja i potreba dok istovremeno uvažavamo tuđe. No pravila igre su tu da daju okvir unutar kojeg igrači slobodno biraju što će učiniti, a mogu se i mijenjati ako sami igrači tako odluče.
Igra je maštovita, odvija se barem dijelom u svijetu mašte, odmaknutom od stvarnosti. Iako ima svoje zakonitosti, u mašti je svašta moguće pa u igri možemo vježbati razvijati svoju kreativnost i fleksibilnost. U igri možemo isprobati kako je to biti mama ili tata, učiteljica, prodavač, liječnica… kako je biti glavni, a kako podređen…
Dječja igra
Već i vrapci na granama znaju da je igra važna za djecu i njihov razvoj. Toliko je važna da je u Konvenciji o pravima djeteta prepoznata kao dječje pravo. Toliko je važna da ćemo to još jednom i ovdje ponoviti.
Kroz igru djeca uče o sebi i svijetu oko sebe, usvajaju nove vještine, prorađuju iskustva i emocije… Igra je temelj zdravog dječjeg razvoja i mogli bismo do u nedogled nabrajati što sve i kako djeca uče i razvijaju kroz igru, ona je glavni dječji posao. Jednom riječju igra je za djecu neophodna. Djeca su biološki predodređena za igru i ako im to dozvolimo i omogućimo sva djeca će se igrati (Klarin, 2017). Na nama odraslima je da im osiguramo sigurne uvjete za igru.
U posljednjim desetljećima u suvremenom društvu smanjuju se prilike i vrijeme za slobodnu i nestrukturiranu igru s drugom djecom, igru u kojoj djeca biraju i određuju pravila bez pretjeranog miješanja odraslih. Danas roditelji i društvo više brinu o rizicima koje donosi takva samostalna igra, povećalo se vrijeme koje djeca provode u školi, djeca sve više pohađaju strukturirane aktivnosti koje vode odrasli, manje je djece u obiteljima, izoliraniji smo od susjeda pa je i manje društva za igru (Else, 2014). Okolina u kakvoj danas živimo, osobito gradske sredine i skučeni stanovi, nisu uvijek idealno i pozivajuće mjesto za igru.
Stručnjaci upozoravaju da bi povećanje depresivnosti i anksioznosti, kao i opadanje sposobnosti kreativnog mišljenja i otpornosti djece i mladih moglo biti povezano s opadanjem količine igre kod djece (Gray, 2017). Slobodna igra je jedino mjesto gdje djeca imaju potpunu kontrolu nad svojim životima. Ako im to oduzmemo, oduzimamo im priliku da steknu osjećaj kontrole i povjerenja u sebe.
Kako odrasli mogu pomoći?
Važno je da shvatimo da je slobodna dječja igra pravi posao, jednako ozbiljan i važan kao i poslovi odraslih i da im damo dozvolu i stvorimo uvjete za igranje. A što djeci treba za igranje? Prostor, vrijeme i (ponekad) društvo.
Djeca će se igrati bilo gdje, no važno je da se osjećaju sigurno i da imaju dovoljno prostora u svom okruženju koji mogu, barem na neko vrijeme, proglasiti svojim i koristiti ga kako žele i kako su zamislili. U kućama i stanovima to su mjesta u kojima smiju igračke posložiti kako su zamislili, koristiti svakodnevne predmete (npr. lonce pretvoriti u bubnjeve) pa čak i napraviti nered (slobodno ih kasnije podsjetite i uposlite da ga pospreme!). Van kuće to su mjesta na kojima mogu slobodno trčati, skakati i istraživati poput prirode, dječjih igrališta, parkova i mirnih ulica.
Za igru je potrebno vrijeme. A koliko vremena? Što je više moguće. Ponekad nam se može učiniti da su se „dovoljno igrali“ jer igre ima i u školi i na slobodnim aktivnostima, no riječima dvanaestogodišnje Eloise Green „Igra u školi je prikriveni rad.“ (Else, 2014). Takve aktivnosti zabavne su i korisne, no nisu zamjena za slobodnu igru. Kad igra superjunaka postane dramska radionica, a nogač na školskom igralištu treninzi i utakmice kadetske lige, odrasli preuzimaju vodstvo, a djeca gube priliku da sama planiraju, dogovaraju pravila i rješavaju sukobe. Samostalno rješavanje problema pomaže djeci da razviju otpornost u nošenju s izazovnim životnim situacijama, odrasli to ne mogu umjesto njih.
Bilo da se igraju lovice, grade nešto zajedno, pretvaraju se da su na brodu ili igraju nogomet kroz igru s vršnjacima, djeca uče kako komunicirati s njima, kako pregovarati i dogovarati se, kako prepoznati tuđe potrebe i uvažiti ih, a pritom zagovarati i braniti svoje. Te su vještine neizmjerno važne i u dječjoj i u odrasloj dobi i zato im mi odrasli moramo omogućiti prilike da ih steknu, tj. moramo im omogućiti i slobodnu igru s vršnjacima bez mnogo uplitanja.
A odrasli?
I odrasli se igraju – crtkaramo, sanjarimo, zafrkavamo se, šećemo, zviždimo, pjevušimo, plešemo, igramo igrice i društvene igre, kostimiramo se za vrijeme karnevala, vozimo biciklima i rolama, igramo košarku s ekipom s posla ili iz srednje, grudamo se, gradimo snjegoviće, brćkamo u bazenima i morskim plićacima…
No često igra u odrasloj dobi ima negativnu konotaciju – igranje je gubljenje vremena i neozbiljno. U moru obaveza i odgovornosti zaboravljamo na važnost dokolice, igre i zabave. Vrijednost igre među odraslima je često jako podcijenjena pa nam se dogodi i da, kad imamo slobodnog vremena, ispunimo ga obavezama koje nismo stigli obaviti ranije.
Iako igra odraslima nije tako neophodna kao djeci, ipak nam je potrebna i od nje možemo puno profitirati. Igranje umanjuje stres, povećava optimizam, povoljno utječe na pamćenje i našu fleksibilnost (Sutton-Smith, 1997). Kada ne dozvolimo ozbiljnosti da uvijek vodi glavnu riječ, lakše se prilagođavamo novonastalim situacijama koje nisu pod našom kontrolom.
A što odraslima treba za igru? Slično kao i djeci. Moramo si igru dozvoliti, napraviti za nju mjesta i vremena u svom životu i iskoristiti prilike koje nam se pruže za igru.
Igrajmo se. Igra nije gubljenje vremena!
Literatura :
Gray, P. (2017). What exactly is play, and why is it such a powerful vehicle for learning?. Topics in Language Disorders, 37(3), 217-228.
Else, P. (2014). Making sense of play. McGraw-Hill Education.
Klarin, M. (2017). Psihologija dječje igre. Sveučilište u Zadru.
Sutton-Smith, B. (2009). The ambiguity of play. Harvard University Press.